„Hvala ti Nedeljko, pozdravi svoje, hvala ti kada me se sjećaš", odgovara Danko Miladinović na telefonski poziv rođaka Nedeljka Stevanovića iz Švicarske koji mu čestita Badnjicu i Božić. Dok razgovara šeta po dvorištu a slobodnom rukom pokazuje prema „pečenici“ koja se okreće na ražnju.

U dvorištu povratnika Miladinovića, je vrlo živo. Prije nekoliko trenutaka u posjet ovoj obitelji bio je jerej Jovica Lazarević koji tradicionalno pred Božić obilazi pravoslavce na području gračaničke parohije.

„Među prvima sam se vratio u Gornju Lohinju, 13. srpnja 2000. godine, s petoročlanom obitelji. Supruga je završila višu ekonomsku školu, ja sam trgovac, sinovi Dražen (22) i Mićo (18) završili su srednju školu, Aleksandar (14) pohađa osmi razred i odličan je učenik. Nitko od nas nije zaposlen“ – počinje Danko svoju priču.

„Živio sam prvih šest mjeseci pod šatorom na ovom mjestu gdje je sada kuća, ali bio sam uporan u želji da se vratim na svoje ognjište. Da sam znao kako će mi biti teško, najiskrenije, ne bih se ni ja vratio“ – priča Danko dok mu glas podrhtava.

Gornja Lohinja je bilo srpsko selo s 346 kuća u kojima je živjelo 678 mještana. Početkom rata svi su izbjegli i danas žive u Republici Srpskoj ili u inozemstvu. Osim Miladinovića danas ovdje žive još samo dvije obitelji, Stanković i Đurić.

Da nema konja bili bi gladni

„Da mi bar netko zaposli jednog sina. Sve moram sam sa svojih devet prstiju. Vidiš, i ovaj kažiprst lijeve ruke sam izgubio kada sam sjekao dračevo kolje za jedan potporni zid. Zahvaljujući starim poznanicima, Bošnjacima iz Orahovice, Sladne Špionice, Gračanice, Srebrenika, uspio sam nešto zaraditi. Nosio sam čovjeku drva na ramenu, iz potoka i tako zaradio jednog konja, s njim sam teško radio i malo po malo zaradio još jednog. Da nemam konja moja djeca bi bila gladna“ – ispovijeda se ovaj povratnik.

U zaseocima Đurići, Žuže, Stankovići kuće su napuštene. Neke su kupili Bošnjaci, također izbjeglice, ali tamo gdje nije prodano – sve propada. Na Badnji dan, uoči pravoslavnog Božića padala je kiša. Danko je nazvao rođaka Jovu Mitrovića i pitao ga može li ražanj postaviti u njegovoj napuštenoj kući.

Pečenica, sarma i baklava za posebnu priliku

„Jutros sam poranio sa svojim sinovima, odsjekli smo drvo badnjak i postavili tu uz kuću, „pečenicu“ stavio na ražanj, postio sam deset a supruga četrdeset dana. Nada pravi sarmu, baklavu i tek ujutro ćemo se omrsiti, do tada ne diramo pečenicu, glavu ostavljamo za „mali Božić“, 14. siječnja“ – objašnjava Danko običaje koje je naslijedio od svojih djedova.

Dražen, Mićo i Aleksandar pomažu ocu i razgovaraju s prijateljem Sanelom Bećirevićem koji je iz Gračanice došao u posjet. „ Pa mi se družimo, oni mene posjete za Bajram, ja njih za Božić, nekada i navečer zajedno izađem s Draženom“, govore i smiju se dok uklanjaju cigaretu da bi se zajedno fotografirali. Nada vrši posljednje pripreme u kući a pečenica je već gotova.

„Ipak, ovo je moja zemlja, moja gruda i moj list na drvetu“, i svim pravoslavcima čestitam Božić sa Hristos se rodi, poručuje Danko na odlasku.

Autor: Mirsad Čamdžić, Gornja Lohinja, središnja Bosna

Odg. ur.: Snježana Kobešćak