Poslovica "Novac se na novac lijepi" se može primijeniti i kad je u pitanju financijska situacija njemačkih gradova. Dok metropole poput Hamburga, Frankfurta na Majni ili Münchena (na slici gore) gospodarski jačaju iz dana u dan i time privlače nove investicije, radna mjesta i platežno snažne doseljenike, u isto vrijeme gradovi u posrnulim oblastima poput Rurske muku muče s krpanjem proračuna. Oberhausen, Duisburg, Gelsenkirchen su prisiljeni zatvarati vrtiće i bazene, ne mogu financirati nužnu sanaciju škola a sječa kulturnih ustanova poprimila je dramatične razmjere.

Zatvaranje vrtića i bazena

Na primjeru gradova se može očitati i trend primjetan i kod stanovništva: razlika između bogatih i siromašnih je sve veća. "Mi primjećujemo da se razlika među gradovima, usprkos stabilnoj gospodarskoj klimi u zemlji, iz dana u dan povećava", kaže Ulrich Maly, gradonačelnik Nürnberga i predsjednik Njemačkog saveza gradova. Pored regionalnih razloga za bijedu nekih gradova, poput mukotrpnih reformi regija koje prolaze strukturalne promjene (kao što je slučaj s Rurskom oblasti koja je nakon gašenja rudarstva i teške metalurgije u potrazi za novim identitetom) na prvom mjestu se nalaze sve veći iznosi za financiranje socijalnih stavki poput potpore za socijalno ugrožene ili dugotrajno nezaposlene. Doduše "grčki model" tj. stečaj gradova u Njemačkoj nije moguć jer u slučaju da grad ili općina nisu u stanju ispuniti svoje obveze poput isplate socijalne potpore ili plaćanja komunalnih poduzeća, u pomoć uskače savezna pokrajina. No to je ujedno bio i dvosjekli mač za mnoge gradonačelnike. Naime sa saveznim pokrajinama kao jamcima gradovi su lako dobivali kredite ogromnih iznosa koje sada sami nisu u stanju otplaćivati.

Povlačenje države

Pritom mnogi gradovi otplaćuju samo kamate dok glavnica ostaje netaknuta. Gradonačelnici se brane od optužbi sa savezne razine da ništa ne čine kako bi smanjili dugove. No glavni problem u gradskim proračunima bila je i ostala socijalna stavka. Mnoge političke odluke koje se donose na saveznoj razini poput odluke o povećanju broja mjesta u vrtićima i jaslicama ostaju na teret gradova. "Kod tako velikih društvenih tema nam je potrebna i drugačija raspodjela troškova", zahtjeva Ulrich Maly. U međuvremenu se smanjio i broj prestižnih projekata kojima su gradonačelnici sami sebi već za života dizali spomenike. No ogorčenje građana zbog zatvaranja knjižnica, kazališta i bazena je ogromno. Taj bijes bi se, kako je to pomalo cinično primijetio Stefan Schneider s Njemačkog instituta za urbanizam, mogao upotrijebiti i za "selekciju" onog što je građanima zaista potrebno. Schneider govori o tomu da bi građani izlaskom na ulice mogli sami pokazati do kojih im je institucija zaista stalo. I još bolje: time bi pokazali koje institucije su spremni u budućnosti sami financijski podržati. Drugim riječima urbanisti poručuju građanima da se država sve više povlači iz financiranja javnih institucija. No više je nego upitno hoće li će ova poruka naići na oduševljenje, posebice u vremenima u kojima su davanja (porezi) građana sve veća a javna rasprava o sve drastičnijoj razlici između siromašnih i bogatih je sve intenzivnija. Opće uvriježeno mišljenje je da bi za škole i bazene bilo dovoljno novaca kada bi svijest najbogatijih promijenila a broj tajnih računa u poreznim oazama smanjio.