Iako je veći dio života proveo u Italiji, 29-godišnji Irvin Mujčić odlučio se poslije više od 20 godina vratiti u Srebrenicu – jer, kako kaže, samo tamo može mirno spavati i ponovo sanjati. Povratak u Srebrenicu za njega je neka vrsta lijeka, a gradu u kojem se rodio uzvraća projektom - "Srebrenica, city of hope”, (Srebrenica, grad nade) čiji je cilj razvijanje turističkih potencijala i iskorištavanje prirodne okoline tog grada. Projekt podržavaju međunarodna udruga Naturefriends i talijansko udruženje Amici della natura (Prijatelji prirode), a jedan od glavnih ciljeva je izgrađivanje "Kuće prirode" u okolini Srebrenice.

"Ideja projekta je da izgradimo "Kuću prirode", koja bi bila nešto kao hostel, lovački ili planinarski dom, gdje bi turisti mogli prenoćiti. Namjeravamo i organizirati ture po kanjonima Drine, posjete okolnim selima, da turistima pružimo mogućnost za upoznavanje naših ljudi, probavanje naše hrane, da mogu kupiti prirodnu hranu od naših seljaka i da se na taj način podrži gospodarstvo BiH", kaže Mujčić u razgovoru za DW.

Kuća prirode bit će izgrađena od drveta i kamena, u tradicionalnom stilu bosanskih kuća, a pored razvitka turizma, projekt kao cilj ima i organiziranje kulturnih i umjetničkih festivala, ali i aktivnosti u školama, kako bi se kod djece razvila svijest o važnosti zaštite prirodne okoline.

Emocionalna i financijska podrška

"Srebrenica je u cijelom svijetu danas poznata po genocidu koji se dogodio 11. srpnja 1995. godine. Ali kako se živjelo u Srebrenici prije rata? Taj grad tada je bio poznat po okolnim izvorima ljekovite vode, po umjetničkim i kulturnim festivalima, ali i kao grad zajedničkog življenja različitih etničkih i vjerskih grupa. To je bio treći grad po kvaliteti življenja u bivšoj Jugoslaviji. Sada Srebrenica izgleda kao izgubljeni raj, gdje je vrijeme stalo 11. srpnja 1995. godine. Danas, međutim, tamo žive cijele obitelji, mlade i starije generacije. To je jedan od rijetkih gradova Republike Srpske gdje su se Muslimani vratili poslije etničkog čišćenja 1995. godine”, piše na internetskoj stranici preko koje se prikupljaju sredstva za izgradnju Kuće prirode. Cilj projekta ujedno je i "emocionalna i financijska podrška” svima onima koji su se odlučili vratiti u Srebrenicu, dodaje udruga Prijatelji prirode.

S mržnjom nema života

Otac i ujak Irvina Mujčića ubijeni su tokom srebreničkog zločina, ali on nalazi motiv i snagu da se u Srebrenici bori ne samo za razvitak turizma nego i za zajednički život Srba i Muslimana.

„To je u životu jedini dobar put. Nema života kada u sebi gajite mržnju prema nekom. Mi smo svi platili visoku cijenu proteklog rata. Meni nije važno je li netko Srbin ili Musliman, ide li u džamiju ili crkvu, ja gledam čovjeka kakav je. Vjerske razlike su samo bogatstvo. Mi ovdje u Srebrenici na 200 metara imamo pravoslavnu crkvu, džamiju i katoličku katedralu. Malo mjesta po Europi ima tako nešto, a mi lako zaboravljamo koliko bogatstvo i koliko znanja imamo ovdje“, naglašava Mujčić.

Predsjednik "Prijatelja prirode" Christian Facchetti je u okviru nastojanja da se o Srebrenici više sazna i tamo dovedu turisti, zajedno sa članovima svoje udruge taj grad posjetio prošle godine, a projekt se nastavlja i ovog lipnja, kada udruga planira novo putovanje u BiH.

„Moj utisak je da ljudi iz Srebrenice samo čekaju nešto što im može pomoći da se koncentriraju na izgrađivanje budućnosti. Nažalost, ne možemo pomoći cijeloj Bosni, naš projekt je mali, ali možemo doprinijeti tome da se mentalitet ljudi malo promijeni, da skrenemo pažnju na neke univerzalne vrijednosti, kao što su poštovanje i zaštita prirodne okoline. To je ono što, između ostalog, može pomoći u pokušaju prevladavanja prošlosti”, navodi Facchetti za DW.

Srebrenici potrebno više nego drugim gradovima

Prije nego što se odlučio vratiti u Srebrenicu, Irvin Mujčić živio je više od 20 godina u Italiji, a potom je sudjelovao u projektima za zaštitu ljudskih prava u Egiptu, Tunisu i Belgiji. „Iako mi je svugdje gdje sam boravio bilo lijepo, sve vrijeme sam osjećao da mi nešto fali, da nisam tamo gdje trebam biti. Nekada sam sanjao kako se kući vraćam pješke. Otišao sam u Bosnu poslije sedam godina pauze, na Marš mira. Kada sam došao u Srebrenicu, nisam mogao vjerovati da je grad u još goroj situaciji nego sedam godina ranije. Pitao sam se što treba učiniti moja generacija, posebno oni koji su imali mogućnost da žive, da studiraju u zemlji koja je bila u miru. Zaključio sam da se trebam vratiti kući, učiniti nešto za Srebrenicu, upotrijebiti svoje znanje, jer za taj grad treba učiniti mnogo više nego za neka druga mjesta."

Irvin Mujčić ističe da je Srebrenica grad koji živi sada i da u svijesti ljudi nikako ne smije biti isključivo mjesto rata i zločina. „Srebrenica se često uspoređuje s Auschwitzom. Mislim da način na koji se u Europi širi sjećanje na Auschwitz nije ni dobar niti uspješan. Toliko se govorilo o holokaustu, o ubojstvima Roma, i svih drugih koji su ubijani tijekom Drugog svjetskog rata. Toliko su se ponavljali slogani - nikad više, da se nikada ne zaboravi. Ipak, užasne stvari su se ponovile poslije Drugog svjetskog rata na toliko mjesta širom svijeta. Dakle ta vrsta sjećanja, koja ide na viktimizaciju, nema efekta. Treba pronaći neki drugi način. Opća slika Srebrenice je da je to mjesto rata i stradanja i to je istina. Ali ako netko provede tjedan dana u Srebrenici, vidjet će i dosta mladih Srba i Muslimana koji žive zajedno, idu na koncerte zajedno, imaju zajedničke rock bendove, igraju nogomet zajedno. Ta slika Srebrenice se nikada ne pokazuje, a ona je njezino najveće bogatstvo. Trebamo širiti poruku: ako mi ovdje možemo živjeti zajedno, onda je to moguće svugdje na svijetu", zaključuje Irvin Mujčić.