Gregerly Manyoki na ambroziju reagira izuzetno alergično. „Na početku sezone kada počinje letjeti pelud, moje oči, grlo i nos odmah reagiraju i počnu me svrbjeti. U vrijeme visoke sezone se stvar još više pogoršava. Tada kašljem, oči me peku i lice mi otekne“, kaže on. Manyoki nije jedini Mađar s ovim problemima. U ovoj zemlji alergijskim reakcijama svaki put kada dođe u kontakt s peludi ovog korova, reagira između 15 i 20 posto stanovništva. Slična je situacija i u drugim europskim zemljama. Prema navodima raznih ureda za zaštitu zdravlja, ambrozija se u proteklim godinama itekako raširila a s njome i alergije.

U Mađarskoj konkretno, ambroziju se može u velikim količinama naći na poljima žita i suncokreta. Prema procjeni Tamasa Kömivesa iz mađarskog Instituta za zaštitu bilja, ambrozija u međuvremenu poljoprivrednicima nanosi štetu u iznosi od 100 milijuna eura godišnje. „Kada je riječ o pojedinim biljkama koje rastu uz cestu i koje svakodnevno susrećemo, najjednostavnije je rješenje – iščupati je zajedno s korijenom. No, kada je riječ o velikim površinama, tada je fotografiramo i snimku šaljemo u centralu Instituta za zaštitu bilja koji se tada o ovom problemu pobrine“, kaže Kömives. Institut na temelju snimaka na teren šalje posebne helikoptere koji raspršuju otrov te poljoprivrednicima šalje nalog u kojem stoji da ambroziju trebaju pokositi i to najbolje prije nego što procvjeta.

12.000 vrsta kojih do sada u Europi nije bilo

Ambrozija je jedna od najjačih biljaka na svijetu kada je riječ o izazivanju alergijskih reakcija kod čovjeka. Podrijetlom je iz sjeverne Amerike, a u Europu je stigla preko neočišćenih uvezenih poljoprivrednih strojeva ili žitarica i hrane za ptice. Iako je ovdje u međuvremenu vrlo raširena, ambrozija je tek jedna od 1.500 različitih biljaka koje su u Europu stigle izdaleka te koje ovdje uzrokuju veliku štetu.

Kako bi se spriječilo njezino daljnje širenje, ali i smanjio dosadašnji rast, povjerenik EU-a za zaštitu prirode i okoliša Janez Potočnik najavio je u Bruxellesu kako namjerava svih 28 članica EU-a obvezati na zajedničko djelovanje po tom pitanju. „Naime, štetne biljke, gljive, bakterije i životinje se ne zaustavljaju na europskim granicama. Naša je namjera zaustaviti njihovo širenje prije nego stignu u Europsku uniju i ovdje počnu uzrokovati probleme i štetu. Zemlje članice stoga moraju identificirati putove njihova ulaska i razviti akcijske planove kako bi ih se zaustavilo“, naglasio je Potočnik.

Istraživački centar Europske komisije ima vlastiti institut koji se bavi ovim problemom. Institut se nalazi u Italiji i jedna od zadaća mu je skupljanje podataka o više od 12.000 vrsta čija (pra)domovina nije Europa kako bi se njima mogle okoristiti sve zemlje članice. 15 posto ovih biljaka, gljiva i životinja vrijede kao velike štetočine. „Istrebljivanje i istjerivanje ovih stranih vrsta trebalo bi biti bolje koordinirano. Moramo smanjiti širenje onih vrsta koje su se već na području EU-a udomaćile kako bi se spriječila još veća šteta. Naravno da ih ne možemo sve odjednom iskorijeniti ili istjerati. Prvo se na našem popisu nalaze najveće štetočine. Njih ima oko 50 različitih vrsta“, kaže Potočnik. Prema procjeni Europske komisije, godišnje štete uzrokovane ovom biološkom invazijom iznose oko 12 milijardi eura.

Najveće nevolje donose nutrije

Osim ambrozije, vrlo dobre šanse da dođe na popis najvećih neprijatelja ima i tigrasti komarac. Ova je vrsta u Europu stigla iz Azije i jedan je od prijenosnika smrtonosnih bolesti kod čovjeka. Tigrasti komarac se iz južne Europe sve više širi i na sjeverni dio kontinenta. Na vrhu spomenute ljestvice najvjerojatnije će se naći i zebraste školjke, ali i posebna vrsta štakora – nutrije. Ovi glodavci prosječne dužine od oko 65 centimetara u Europu su stigli iz Brazila. Ovamo ih je donio čovjek, namjerno, i to zbog uzgoja kako bi iz njihovog krzna mogao proizvoditi krznene jakne i kapute. No, kada je nakon nekog vremena pala potražnja za ovakvom odjećom, nekadašnji uzgajivači su te životinje jednostavno „pustili u prirodu, na slobodu“. Nutrije su se posljednjih desetljeća naselile u srednjoj i južnoj Europi. „Posebno Italija s njima ima velik problem. Nutrije uzrokuju erozije kanala na ušćima rijeka, nanose štetu mostovima kojima usljed toga čak prijeti i rušenje…“, objašnjava Francesca Marini, stručnjakinja za zaštitu okoliša iz Lacija.

Njezin kolega iz talijanskog Ministarstva za zaštitu okoliša Piero Genovesi navodi kako Italija čini mnogo kako bi se obranila od ovih životinja, no sama u tome ne može uspjeti. „Naša nastojanja nemaju nikakvog smisla ako nutrije i dalje slobodno mogu k nama dolaziti iz Francuske i Austrije. U Italiji nas borba protiv nutrija te uklanjanje šteta koje su nanijele stoji godišnje oko četiri milijuna eura“, kaže Genovesi.

No, neke zemlje EU-a namjerno ne žele nutriju iskorijeniti budući da njezino postojanje drži na odstojanju također iz inozemstva pristigle – bizamske štakore. Oni su pak još veće štetočine pogotovo kada je riječ o nanošenju štete kanalima na ušćima rijeka. No, primjerice, u Velikoj Britaniji nutrija gotovo više da i nema. Ta je zemlja još u dvadesetim godinama prošlog stoljeća tim glodavcima objavila rat s rezultatom da su oni danas u Velikoj Britaniji doista istrijebljeni.

Europske vrste u Kanadi i Australiji

Europska komisija ovim prijedlogom zakona želi stvoriti jedinstvenu strategiju za borbu protiv nepoželjnih životinjskih i biljnih „useljenika“ u koju bi bile uključene sve zemlje članice EU-a. Drugi dijelovi svijeta, Australija, SAD i Kanada ovaj korak već imaju iza sebe. One su sklopile dogovore i sporazume vezane za zajedničku borbu protiv ove nepoželjne invazije. A kada je riječ o njima, treba spomenuti da se na popisu njihovih nepoželjnih „migranata“ nalaze mnoge vrste čija je domovina – Europa.