Program Opere Donbas u Donjecku ovog mjeseca izgleda zaista impozantno: opereta Kneginja čardaša Emmericha Kalmana, opera Traviata Giuseppea Verdija ili Seviljski brijač Gioachina Rossinija. Stječe se dojam da kultura širi dobro raspoloženje teško oštećenim gradom.

„Prve predstave izvode se besplatno kako bismo vidjeli hoće li publika doći“, kaže zborna pjevačica Lidija (čije smo ime na njezin zahtjev promijenili). „Ljudima je potrebno nešto što će im odvratiti pozornost od rata.“ Lidija je zaposlena u Operi od jeseni 2012. godine. Tada je na repertoaru bio Wagner. Izvođenje Ukletog Holandeza u njemačko-ukrajinskoj produkciji privuklo je veliku pozornost javnosti. Danas od toga sjaja nije ostalo ništa. Čitava scenografija i rekviziti su uništeni. Skladište je izgorjelo u požaru nakon što je pogođeno s dva protutenkovska projektila.

Većina umjetnika napustila je Donjeck. Tu je još samo trećina zbora i orkestra. „Kada je ovdje na premijeri bila Ljudmila Janukovič, sve je izgledalo drugačije“, priča naša sugovornica. „Sve je očajno“, dodaje poznati koreograf Vadim Pisarev, učitelj baleta čiji su učenici kao solo-plesači nastavljali karijere ne samo u Ukrajini i Rusiji, nego i u Njemačkoj. „Naše kazalište nalazi se u dijelu grada u kojem se još uvijek vode borbe.“

Između politike i rata

Kazalište u Donjecku nekada je smatrano utvrdom suvremene dramaturgije. Predstave su se izvodile uglavnom na ukrajinskom jeziku. Među prvim premijerama bilo je i izvođenje djela Nacija, nastalog prema romanu Marije Matios, koji se bavi ukrajinskim otporom sovjetskim vlastima tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća. Okolnosti su danas drugačije. „Kada bi se izvodila ukrajinska djela, ljudi bi na mjestu bili ubijeni“, kaže ukrajinski ministar kulture Jevgenij Nišuk. „Mi nastavljamo s radom jer imamo dovoljno ruskih predstava na repertoaru“, kažu zaposleni koji su odlučili ostati u Donjecku.

Prema službenim procjenama do sada je u borbama uništeno ili teško oštećeno preko 30 kulturnih institucija. Gotovo u potpunosti je uništen spomenik na Savur Mogili, koji je 60-ih godina podignut palim borcima u Drugom svjetskom ratu. Nekada su se tu vodile teške borbe između Crvene armije i Wehrmachta. U srpnju i kolovozu 2014. ponovo su tamo poginuli brojni ljudi, ovaj put su borbe vodili ukrajinski vojnici i proruski separatisti. Na meti se našao i regionalni Povijesni muzej u Donjecku, pogođen s najmanje 15 protutenkovskih projektila. „Ne vjerujem da je muzej ciljano gađan“, kaže kustosica Tatjana Kojnač. „Mi smo se zacijelo slučajno našli na crti sukoba.“

Više od 30 posto od 150.000 muzejskih eksponata je do sada uništeno, procjenjuje direktor muzeja Jevgenij Denisenko. „Da moja kosa nije osijedjela, osijedio bih od samog pogleda na sve to“, jada se direktor. Šteta bi vjerojatno bila i veća da njegove kolege još ljetos nisu uklonile osjetljive i dragocjene eksponate. „Oni su to uradili iz čistog entuzijazma – posljednju plaću dobili su proljetos“, dodaje Denisenko.

Renoviranje tog objekta koštat će najvjerojatnije oko šest milijuna eura. Daleko veća briga u ovom trenutku je – kako osigurati muzej tijekom hladne zime. Igor je jedan od volontera koji pomažu koliko mogu. „Ovaj muzej je naša povijest“, kaže nezaposleni mladić. „On mora postojati i ponovo raditi.“

„To nije umjetnost!“

Manje optimistični su zaposleni u Centru za suvremenu umjetnost „Izolacija“. U jednoj napuštenoj tvornici u predgrađu Donjecka smještena su moderna djela, baš po ugledu na model koji je u Ruhrskom području spojio umjetnost i industriju. „Kultura kroz promjene, promjene kroz kulturu“, to je moto centra još od osnivanja. Industrijski kompleks u međuvremenu je u rukama proruskih separatista koji su uništili mnoga djela i dokumentaciju o radu centra. Zaposleni su pobjegli u Kijev gdje se nalazi zaklada za koju rade. Svoje aktivnosti nazvali su „Izolacija u egzilu“.

„Nisam stručnjak, ali sam ipak u stanju razlikovati pravu umjetnost i ovu pornografiju“, kaže jedan od okupatora Leonid Baranov dok u ruci, kao da je riječ o trofeju, drži fotografiju ukrajinskog umjetnika Borisa Mihailova: „Obećavam vam da ovakve umjetnosti u Narodnoj Republici Donbas više neće biti.“