Gospodarska situacija u Njemačkoj nije za svakoga i uvijek onako sjajna kako se u našim krajevima uglavnom vjerovalo, a to još više dolazi do izražaja u ova krizna vremena. Sve više ljudi ostaje bez posla, većina stanovnika se boji budućnosti, a strah od siromaštva raste. Kao i svugdje drugdje na svijetu, posljedice krize najteže pogađaju one koji ionako nisu imali mnogo: slabije situirane obitelji s djecom, nezaposlene, umirovljenike s malim primanjima. Na probleme ove posljednje skupine ovoga je tjedna posebno ukazao i Njemački savez sindikata, a sve češće se čuju zahtjevi da se napokon povećaju državna pomoć za nezaposlene i socijalna pomoć. To su i za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine često jedini izvori prihoda.

Život je sve skuplji, a novaca malo

Krepki simpatični starac Šerif Hodžić sjedi za jednim od stolova u Islamskom kulturnom centru Bošnjaka u Berlinu. Pred njim džezva s kavom i fildžan. Ovdje dolazi svaki dan, jer mu je, kako kaže, ovo druga kuća, a i da "popije kahvu s ljudima". Samo ovdje si je i može priuštiti od novca koji ima raspolaganju: "Dobijem evo, sad ću ti reći, 350 eura socijalne pomoći, stan i doktore mi plaća Njemačka." Šerif, izbjeglica iz Grapske kod Doboja, od 1994. godine je u Berlinu. Ovdje je nakon 12 godina privremenog boravka (Duldung) dobio dokument o pravu na ostanak, s kojim može putovati i do Bosne. I bio je dva puta dosad, no to si sada teže može priuštiti. Socijalna pomoć je ostala ista, ali je život, kaže, postao značajno skuplji: "Do prije dvije-tri godine moglo se, ali sad je u Njemačkoj sve poskupjelo, odeš u trgovinu i za 20 do 30 eura doneseš kući jednu vrećicu."

Ovdje je stari čovjek jednako važan

Zato kupuje samo u jeftinim dućanima, za luksuz se, kaže, nema. Odrekao se i pušenja, kako zbog skupoće, tako i zato što je težak srčani bolesnik. Prije je mogao nešto "otkinuti" od socijalne pomoći i poslati kćerki koja je ostala u Bosni i Hercegovini, no sada više nema od čega. Sada djeca njemu pomažu: "Mogu uštedjeti ako mi djeca malo dadnu, evo ti Babo, al bogami ako ne dadnu..." Ako ne dadnu, onda se, dodaje kroz smijeh, pokriva koliko je dugačak. Djeca su obnovila u ratu srušenu kuću u Grapskoj, mogao bi se i dolje vratiti, bilo bi mu ljepše i udobnije živjeti u kući umjesto u skromnom berlinskom stančiću, bio bi među svojim narodom. No, ipak se odlučio drugačije: "Jedino sam ostao zbog zdravstvene situacije, dolje je to teško regulirati, dolje mi doktori ne bi mogli pomoći, ovdje su mi pomogli Alah i doktori, ovdje idem svakih 20 dana na kontrolu."

Šerif priča da su liječnici prema njemu ljubazni. Istina, i dan danas mu treba prevoditelj kada ide kod doktora, ali ima osjećaj da je njima i star čovjek jednako važan, što u Bosni i Hercegovini, smatra on, nije slučaj. Zna da i u Njemačkoj sve više ljudi živi na rubu egzistencijalnog minimuma, da su pogođene naročito obitelji nezaposlenih s djecom, ali on je, kao netko tko je u nuždi našao utočište u ovoj zemlji, zahvalan za ono što dobiva: "Hvala Alahu i Njemačkoj i doktorima za život koji sam dobio, ja nikad nisam ni živio da mi treba previše."

Autorica: Begzada Đulović-Kilian

Odgovorna urednica: Andrea Jung-Grimm