Iako niko ne može očekivati da tužilaštvo bude zadovoljno oslobađajućom presudom i iako postoji više takvih odluka „s kojima osobno nije zadovoljan“, Serge Brammertz, glavni tužitelj Haškog tribunala, kaže da su mu posljednjih šest mjeseci „jedni od najtežih“ jer smatra da su neke odluke Haškog suda fundamentalno promijenile, kako pravna tumačenja tako i percepciju Tribunala. Ocjenjuje se tako da su u radu Tribunala postojale mnoge „kontroverzne odluke“, počevši od slučaja hrvatskog generala Ante Gotovine, preko slučaja generala Jugoslavenske narodne armije (JNA) Momčila Perišića, pa do posljednje oslobađajuće presude za Jovicu Stanišića i Franka Simatovića. Tužiteljstvo kaže kako je u posljednjem slučaju predstavljeno dovoljno jakih dokaza za drugačiju, osuđujuću presudu: „Pažljivo proučavamo ovu odluku. Naše nezadovoljstvo njom je vrlo jasno i ne smatramo da ona odražava dokaze koje smo predstavili. Istodobno, mi u tom procesu moramo prihvatiti odluku koja je u odgovornosti sudaca. Jedino što možemo je to da ćemo najvjerojatnije podnijeti žalbu.“

Sve teže dokazati komandnu odgovornost

General JNA Perišić, kao i šefovi nekadašnje službe Državne sigurnosti Srbije, Stanišić i Simatović, koji su optuženi za pomaganje i poticanje strane u konfliktu, uz saznanje da se vrše zločini, oslobođeni su s obrazloženjem nedokazane direktne naredbe, „što je dodatni element koji će kao rezultat imati teže ili gotovo nemoguće dokazivanje podsticanja i pomaganja u izvršenju ratnih zločina“, iznosi Brammertz svoje viđenje, dodajući da će se tako na udaru pravde sve manje nalaziti organizatori u odnosu na neposredne počinioce zločina: „Mislim da nije dobro što se sve ovo događa pri kraju rada Tribunala, jer je ljudima teško objasniti kako je moguće da suci jednoglasno ili uz većinu glasova osude nekoga na 24 ili 27 godina, i to poslije procesa od dvije ili tri godine, a zatim, poslije žalbenog procesa od nekoliko sati, potpuno promijene odluku, i to u važnim i osjetljivim slučajevima.“

Bez pravde nema pomirenja

Tužitelj Haškog tribunala, koji je u Bruxellesu sudjelovao u raspravi koja se odnosila na ulogu tog suda i pravde u procesu pomirenja na Balkanu, smatra da je pomirenje dug proces i da se mnogi optuženi, pa i osuđeni u Den Haagu, u svojim zajednicama i dalje tretiraju kao heroji: „Nije realno da tužilaštvo bude to koje samo može postići pomirenje u regiji. Ali i pored svih kritika i problema vjerujem da je progon ratnih zločinaca preduvjet za pomirenje. Ako nema odgovornosti za počinjene zločine teško je krenuti naprijed i govoriti o pomirenju, pogotovo što su neke od posljednjih presuda stvari učinile težima, a ne lakšima.“

Serge Brammertz naglašava da su Tribunalu ostale presude u dva možda najvažnija postupka, slučaju Karadžića i Mladića, a na pitanje Deutsche Wellea kako vidi optužbe nekih od najviših dužnosnika iz zemalja jugoistočne Europe da se Tribunal rukovodi više politikom nego pravdom, Brammertz kaže da u pitanju nije politika, nego da smo svjedoci različitih interpretacija pravnih kriterija i da se borba mora na polju prava mora nastaviti i dalje.