Gotovo svakog dana pristižu nove informacije o pojedinostima napada u Norveškoj kao i o motivima njegovog počinitelja. Trenutno u središtu diskusija i istraživanja policije i drugih stručnjaka stoji pripadnost Andersa Behringa Breivika desnoj radikalnoj sceni, njegova izražena mržnja prema muslimanima kao i eventualna patologija strukture njegove ličnosti. Iako on sam za sebe kaže da je kršćanin, a policija tvrdi da pripada desno-radikalnom kršćanskom fundamentalizmu, neki teolozi zauzimaju drugačije stanovište.

„Breivik u svom takozvanom manifestu ne nudi nikakvu viziju neke nove, religiozne, kršćanske države. On se čak ni ne poziva na Bibliju, što bi je zapravo jedna od osnovnih karakteristika kršćanskih fundamentalista“, objašnjava teolog, Reinhard Hempelmann iz Berlina. On dodaje da do sada osim toga nije ni dokazano postojanje veze između norveškog atentatora i kršćansko-fundamentalističkih grupacija u Europi.

Sebe drže za elitu

Prema nekim istraživanjima, ove grupacije su posljednjih godina dobile veliki broj novih članova. No, i među njima postoje razlike. Iako se, kada se govori o kršćanskom fundamentalizmu, najčešće misli na razne grupe nikle iz evangeličke crkve, sličnih strujanja ima i u katolicizmu kao i oko pravoslavne crkve. Ono što im je zajedničko, kako kažu teolozi, je doslovno tumačenje Biblije.

Njihovo poimanje vjere ide u korak s apsolutno negativnim stavom prema drugačijim društvenim grupama i religijama; primjerice, na udaru su često muslimani kao i homoseksualci. Njihovi pripadnici odbijaju moderno, pluralističko poimanje društva jer u njemu vide opasnost. Istodobno, tvrde teolozi, sebe drže za najveće i jedine prave vjernike i kao jednu vrstu elite. To je i jedan od razloga zašto ove grupe privlače, kako se čini, sve veći broj ljudi. No, to nisu jedini razlozi.

Grupa im nudi sigurnost i osjećaj doma

Njemačka sociologinja, Evelyn Hügli-Schmidt bila je u svojoj prošlosti i sama članica jednog ovakvog kršćanskog „pokreta“. Nakon što je istupila iz „zajednice“, bavi se brigom oko nekadašnjih članova ovih grupa kao i oko onih koji ove grupacije žele napustiti. „Ono što ljude uopće privlači u ove krugove je između ostalog to da im ove grupe nude vrlo jednostavne odgovore na vrlo složena i teška pitanja. Članovi jedan dio odgovornosti za svoj život mogu prepustiti drugima, grupi koja u ovom slučaju preuzima djelomično i ulogu obitelji. Ovdje takoreći mogu dobiti i pažnju, ljubav, osjećaj sigurnosti…“, objašnjava 55-godišnja sociologinja.

Fanatici su rijetkost ali ih ima

Ono na što teolozi upozoravaju je i potreba za uočavanjem razlika između kršćanskog fanatizma i fundamentalizma. To naime nije jedno te isto a razlike postoje prije svega u spremnosti primjene nasilja. „Fanatičnih kršćana i grupa u kojima su djelovali je zapravo uvijek tijekom povijesti bilo, ima ih i danas ali su one doista jedna rubna pojava. Evangelički propovjednik, Terry Jones iz SAD-a, iz Floride je jedan od njih. On je primjerice pozvao na masovno paljenje Kurana, što mu je na kraju i uspjelo. No, ovakve su pojave rijetkost, iako ih ima“, naglašava teolog Reinhard Hempelmann.

Za razliku od kršćanskih fanatika, kršćanski fundamentalisti u pravilu nisu spremni i ne pozivaju na primjenu nasilja protiv drugih. U tom smislu, izjava norveškog atentatora da je pripadnik fundamentalističkih kršćanskih krugova baš i ne može stajati. „To što je on učinio govori više o fanatizmu nego o fundamentalizmu. Od fanatizma do spremnosti ovakvog jednog čina zapravo i nije daleko. Stoga prema mom mišljenju, njegovih 1.500 stranica takozvanog manifesta na kojima poziva na ubijanje prije svega muslimana, mislim da ne bi trebalo toliko iznositi u javnost. Bojim se da bi mnogi koji ionako zastupaju fanatična stajališta, izgubili ono malo zadrške koliko je imaju i pokušali ponoviti slično“, kaže njemački teolog Hermut Löhr.

Autor: Ulrike Hummel / Željka Telišman

Odg.ured: A. Šubić