Ajdin i Mahza posjeduju luksuzan stan u Teheranu. Posvuda TV prijemnici, klavir, pogled puca na grad. No vremena se i za teheranski jet-set mijenjaju. „Nekada su zabave bile luksuznije. Jeli su se odresci, račići i uvijek je bilo uvoznih pića. Sada to više nije tako", žali se Ajdin.

I bogati osjećaju krizu

37-godišnji zubar i njegova 34-godišnja supruga Mahza, po zanimanju grafičarka, pripadaju dobro stojećem sloju iranskog društva. Oni ne brinu za egzistenciju. No unatoč tomu prošle godine nisu kupili novi BMW kako su planirali. Ajdin želi novac radije sačuvati za loša vremena. „Ovo što Ajdin spominje ja osjetim još više jer moram svaki dan u kupovinu. Na primjer se tako još prošle godine u trgovinama moglo naći mnogo proizvoda iz Njemačke po normalnim cijenama. Na primjer, Heintz kečap kojeg je bilo u svim mogućim varijantama. Ili njemačka Nutella po normalnoj cijeni. Nismo morali previše paziti što kupujemo jer su cijene bile normalne. No prošle godine su cijene počele rasti", kaže Mahza i dodaje kako više ni nema velikog izbora. „Morali smo se prebaciti na iranski kečap koji nije tako dobrog okusa", žali se grafičarka.

Teška vremena

Manučer, koji po Teheranu čisti urede, može samo sanjati o ovakvim brigama. Meso na stol njegove obitelji dolazi vrlo rijetko. U posljednje vrijeme si mogu priuštiti samo najjeftinije namirnice što, po njegovom mišljenju, i nije baš zdravo. Ali tu su i druge brige. „Mi smo već zaboravili kako je to putovati. Prošle godine sam bio samo jednom u mom rodnom gradu. Prije sam bez problema mogao platiti školarinu za svoju djecu. No sada je to teško. Uvijek molimo školu da nam da još malo vremena za plaćanje, ali i ona je bez novca", priča 50-godišnji Manučer. Kaže da je i njegovim susjedima tako. Svi pokušavaju uštedjeti gdje god je to moguće.

Političari su krivi

Otac troje djece je nekad na posao odlazio mopedom. No tada mu je vozilo koje još nije ni otplatio, ukradeno. „Otišao sam na policiju, ali su mi rekli da je broj krađa porastao, da je ljudima sve gore i da jednostavno moram bolje pripaziti", priča Manučer. I on je, kao i Ajdin i Mahza, nekad rado slavio s društvom. I dok čisti jedno ogledalo priča otvoreno o tomu koga smatra krivcem. „Često se mi u susjedstvu jadamo jedni drugima. I susjedi misle da je čelništvo države krivo. To nema nikakve veze s Amerikom. Mislim da su naši političari jednostavno zakazali", kaže Manučer.

Sličnog mišljenja su i oni na drugom kraju socijalne ljestvice. I Ajdin i Mahza aktualnu političku kastu u Iranu smatraju odgovornom za lošu situaciju u zemlji. Zubar Ajdin sankcije SAD-a osjeća svakodnevno. „Ne mogu reći da zarađujem lošije. Ali od prošle godine se uvijek iznova događa da mi ponestane materijala. Tako sam morao čekati na sredstva za narkozu koja svaki liječnik dobiva samo svaka dva tjedna. Radi se o subvencioniranom sredstvu. Na crno se ono može kupiti za peterostruki iznos", kaže Ajdin.

Odlazak u Kanadu

Njegova supruga je nakon studija u Australiji radila za jednu marketinšku tvrtku s mušterijama poput L´Oreala, Garniera ili Unilevera. „Prošle godine smo izgubili sve mušterije. Posao mi više ne pričinjava zadovoljstvo i zato sam dala otkaz", priča Mahza. „Put na posao se više nije isplatio. I tada sam donijela odluku da jednostavno ostanem kod kuće i radim što mi pruža zadovoljstvo", govori Mahza. Nju i njezinog supruga brine i nesigurnost u zemlji i nemogućnost ulaganja zarađenog novca, ali i stalno uzrujavanje nakon gledanja vijesti, previše stresa. Zato su donijeli odluku: Ajdin i Mahza sele u Kanadu.

San o ukidanju sankcija

I Manučer gleda vijesti, želi usprkos tomu što radi dan i noć biti informiran. Pored iranskih prati i strane medije jer: "iranski mediji ne govore uvijek istinu”. Tako je saznao da vrhovni vođa zemlje, ajatolah Khamnei, ne želi rat s SAD-om. "Vjerujem da je tako. Jer za rat je potreban novac, a političari znaju da ga nemamo”, govori Manučer čiji najstariji sin trenutno služi vojni rok.

No Mahza strahuje od rata i ne želi svoje najbolje godine provesti u ratom razrušenoj zemlji. To je i jedan od razloga za odlazak u Kanadu. Njezin suprug Ajdin kaže da je strah od rata duboko urezan u svijest njegove generacije. Zato ni on ne vjeruje da će zaista izbiti rat.

Manučer sanja o ukidanju sankcija. Tada bi možda imao malo više vremena za svoju obitelj i slavlja s prijateljima. No vremena za sanjarenje nema. Sljedeći ured čeka da bude počišćen.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android