Većina stanica podzemne željeznice u europskom glavnom gradu lijepo je preuređena, s ukusom i na umjetnički način. Još davne 1852.godine predstavljeni su planovi za prvu liniju metroa u Bruxellesu, ali tek sto godina kasnije ideje su postale stvarnost. 1969.godine u tunelima ispod grada vozili su samo tramvaji, a od 1976.godine i podzemna željeznica.

Glazba od pet sati ujutro

Od pet sati ujutro u stanicama metroa odzvanja glazba i upravo oko toga je došlo do nesugalsica u Bruxellesu. Naime Flamanci su se tužili da se puštaju premalo flamanske pjesme, te da ima mnogo više francuskih pjesama.

I tako su u travnju ove godine nakon brojnih pritužbi Flamanaca kojima su francuske pjesme išle na živce, rezultirale da se u gradu šansonijera Jacquesa Brela po stanicama i hodnicima metroa, više nisu mogle čuti njegove pjesme. U upravi briselskog javnog prometa odlučili su ovog proljeća francuske pjesme ukinuti, jer flamanskih hitova jednostavno nema dovoljno.

Ovaj spor oko glazbe samo je dio poglavlja bez kraja i svađa koje između Flamanaca i Valonaca traju već desetljećima. Bruxelles je doduše dvojezičan, ali u stvari dominiraju frankofoni govornici. Svađa je oko pravila korištenja jezika bila je važna točna na samom početku krize vlade u Belgiji koja traje od travnja 2010.godine.

Da je glazba u načelu pozitivna slaže se i ovaj mladi Belgijanac:„Mislim da je to nužno, glazba umiruje i dobra je protiv stresa, to je dobra ideja“. Činjenicu da se na stanicama mogu čuti uglavnom pjesme na engleskom, talijanskom i španjolskom ovaj mladić smatra pogrešnim: „To je šteta, zapravo idiotizam. Zaista je šteta što glazba koja dolazi iz inozemstva ali i iz Belgije predstavlja problem“. On smatra da je to zato što „postoje ljudi koji jednostavno nisu sasvim pri sebi i koji troše svoje vrijeme u brojanju koliko se pjesama pušta na kojem jeziku. To me zapravo šokira“. Njegov prijedlog za rješenje u metrou: „Dopustiti i jednom i drugom jeziku da dođe do izražaja, bez obzira na kojem se sada jeziku pjeva. Jednostavno puštati belgijsku glazbu, a to je i francuska i nizozemska glazba“.

Ljudi vole glazbu

Zanimljivo je da su reakcije stranaca u Bruxellesu koji tu rade ili su u prolazu sasvim drugačije: „Ljudi su primijetili da se 2005. godine glazba promijenila i dobili smo zbog toga mnogo komplimenata. Mi smo imali na stanicama metroa glazbu od samih početaka postojanja“, objašnjava glasnogovornica briselskog javnog prijevoza An Van Hamme.

„Mislim da je glazba dobra ideja, a dokazano je da glazba razvija neurovegetativne reflekse i da umiruje, stoga zašto ne, jer ljudi se žure i u stresu su. Za mene je dobro i bolje nego ništa. Puno je bolje nego bum-bum glazba“, kaže ova djevojka. No na pitanje što misli o jezičnom sporu oko glazbe u podzemnoj željeznici, ona odgovara: „Bilo bi pošteno da je jedna od tri pjesme flamanska, pa jedna engleska pa francuska. To bi bilo pravednije i zaista nikada tome nisam davala pozornost. Na flamanskom radiju puštaju se francuske pjesme dok suprotno, flamanske pjesme na francuskom radiju - to ne funkcionira. Točno je da postoje Flamanci koji bi htjeli pjesme na flamanskom i zbog toga bi se trebalo potruditi pustiti povremenu i koju flamansku pjesmu“.

Nakon 21:00 pušta se samo klasična glazba, što, kako dokazuju psiholozi, pridonosi smanjenju napetosti, a to je također i u ovom slučaju poželjno kako bi se smirili duhovi u jezičnoj svađi oko pjesama. Možda bi rješenje bilo da se u stanicama metroa osim flamanskih i francuskih pjesama pušta glazba iz svijeta, jer bi to zapravo bio odraz međunarodne atmosfere i kulturne i jezične raznolikosti ovoga grada u kojem ne žive samo flamanski i frankofoni Belgijanci već ljudi iz cijelog svijeta, pa tako i sve više Hrvata.

„Putnici zaista vole modernu glazbu, jer se kreću od točke A do točke B, a mi pokušavamo to putovanje učiniti što ugodnijim i atraktivnijim“, naglašava predstavnica briselskog javnog prijevoza. Glazba je dobra i bilo bi šteta da se na kraju zbog nerješenog jezičnog problema ostane samo na instrumentalnoj glazbi.

Autor: Alen Legović, Bruxelles

Odg. ur.: S. Kobešćak