Velika Britanija obožava nostalgiju. Moglo bi se čak i reći da je ta zemlja, sa svojom „velikom“ poviješću izgrađena upravo na nostalgiji. No, do nedavno baš i nije bilo puno nostalgije za Prvim svjetskim ratom, njegovim masovnim bitkama te završetkom starog državnog sustava (naime, mnogi Britanci vjeruju da je upravo rat zaslužan za ukidanje klasnoga sustava u toj zemlji). Od početka ove godine, britanski znanstvenici i političari raspravljaju o tome kako najbolje obilježiti stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata. A ta je tema pokrenula pravi „rat riječima“.

Britanski ministar obrazovanja Michael Gove ispalio je prvi hitac. U prvim tjednima nove godine optužio je „ljevičarske znanstvenike“ da trguju nepatriotskim mitovima o ulozi Velike Britanije u spomenutom ratu. Oni su – kaže Gove – rat opisali kao „odurnu klaonicu“, te tako umanjili značaj „domoljublja, časti i hrabrosti“ ljudi koji su u njemu sudjelovali i koji su poginuli „za pravi cilj“ – točnije, kako bi se oduprli napadima Njemačke.

Tristan Hand, liberalni znanstvenik i glasnogovornik za obrazovanje oporbene Laburističke stranke, ubrzo mu je uzvratio. U novinskom je članku Goveu predbacio da su njegovi komentari “ružni” i oštri te mu je poručio da bi bilo bolje vrijeme trošiti na samoispitivanje nacionalnih tema. Hunt je ministra nadalje optužio i za barbarski trijumfalizam te za širenje anti-europskog ozračja uoči ključnih svibanjskih izbora za Europski parlament.

Dostojanstveno sjećanje

Konzervativna vlada inzistira na tome da je njihov prijedlog proslave itekako dostojanstven: organizirat će svečanost, punu poštovanja prema žrtvama rata. Riječ je o velikom programu, vrijednom više milijuna dolara, s velikim brojem planiranih događaja, uključujući i posjete ratnim lokacijama za školarce, koncerte sjećanja te predstavljanja novih pločica i figurica kojima bi se odala počast milijunima ljudi koji su stradali u ratu.

Kraljevski ratni muzej na jugu Engleske dobit će posve novo ruho i proširit će svoje izložbe o Prvom svjetskom ratu. Brojne izložbe osmišljene su uglavnom kako bi prikazale promjene u Velikoj Britaniji i Europi koje je izazvao rat. Ministar obrazovanja Michael Gove to vidi kao problem. Pitanje krivnje bit će zanemareno, a proslava pobjede Velike Britanije i njezinih saveznika, zaboravljena. Ljevičarsko obilježavanje ove velike obljetnice ponizilo bi žrtve ovoga rata.

“Nije bio besmislen”

Max Hastings, autor jedne od brojnih novih knjiga o ratu, “Katastrofa 1914”, ide i korak dalje. On smatra kako je jednako važno bilo srušiti cara, kao što je bilo važno srušiti Hitlera u Drugom svjetskom ratu. "Ratni cilj njemačkog carstva nije dalek od njemačkih ciljeva za vrijeme Hitlera 1939. Car je želio dominirati Europom”, kaže Hastings. "Da su Nijemci pobijedili, bio bi to jako loš dan za demokraciju i slobodu u Europi”.

Hastings, nekadašnji novinar konzervativnog dnevnog lista Daily Telegraph, smatra kako je povijest revidirana i izokrenuta kako se ne bi izrekla uvreda današnjoj Njemačkoj. Za njega, to je pak uvreda Britaniji, naciji koja je sama izgradila svoju vojnu prošlost.

"Trebali bi smo pokušati govoriti istinu"

"Današnja Njemačka je sjajna zemlja s odličnom demokracijom i mi je svi jako poštujemo“, kaže Hastings. "Ali ako nam prenošenje znanja budućim generacijama nešto znači, tada bismo morali pokušati govoriti istinu.“

No, „istinu“ o „Velikom ratu“ teže je pojmiti nego što to Hastings i Gove misle. Stoga su se u raspravu uključili i neki ugledni povjesničari. S jedne strane, među ostalima, i jedan značajan britanski povjesničar koji nikada nije bio označen kao lijevo orijentiran. Prema njegovom mišljenju, Britanija je imala pravo intervenirati u sukobu koji se odigrao na europskom tlu. S druge strane, Niall Ferguson, profesor povijesti na sveučilištu u Harvardu misli kako je Britanija morala ostati po strani. „Nije postojala izravna prijetnja za zemlju. Bila je to najveća greška u modernoj povijesti“; zaključuje Ferguson u svojoj knjizi "The Pity of War".

"Najveća greška u modernoj povijesti?"

Prema njegovu mišljenju, izjednačiti cara s Hitlerom, posve je pogrešno. Ciljevi cara Wilhelma nisu bili toliko megalomanski. Britanija se trebala suzdržati te se umiješati kasnije, u puno povoljnijem trenutku. Uključivši se u rat od samoga početka, kaže Ferguson, Ujedinjeno je Kraljevstvo bilo zatočeno u dugoj, teškoj i nevjerojatno destruktivnoj borbi koja je nije iscrpila samo britanske resurse. Rat je uništio Europu te je doveo do rađanja dva najveća tiranina 20. stoljeća: nacističke Njemačke i staljinističkog Sovjetskog saveza.

Tako Velika Britanija, argumentira Ferguson, nije uspjela ispuniti svoje osnovne ratne ciljeve, odnosno, nije uspjela spriječiti Njemačku da zavlada Europom. „Sto godina kasnije postavlja se pitanje koja zemlja dominira Europom? „Pitajte Grke“, kaže povjesničar.

Rat riječima oko „Velikog rata“ nastavlja se i dalje. Sigurno je tek da i nakon velike proslave ove važne obljetnice, planirane za ljeto, proturječja oko pitanja kako se najbolje prisjetiti toga rata, neće biti okončana.