Desetljećima se zemlje Zapadnog Balkana pripremaju za pristupanje EU-u. Crna Gora i Albanija najdalje su odmakle u svojim naporima da ispune uvjete za članstvo, slažu se i stručnjaci, a takav je stav i većine političara u Europskoj uniji.

Međutim, u Srbiji, najvećoj i ekonomski najjačoj od šest zemalja kandidata, došlo je do zastoja u procesu reformi. Zato se postavlja pitanje bi li EU trebala uskoro primiti Crnu Goru i Albaniju, čak i uz rizik da Srbija, sa svojim saveznikom Rusijom, dodatno destabilizira regiju? Stručnjaci i političari koje je intervjuirala agencija Reuters kažu – da, trebalo bi. Jer bi to ujedno povećalo pritisak na Srbiju.

Kraj pregovora – Crna Gora 2026., Albanija 2027.

Nakon užasa ratova devedesetih godina, Europska unija je 2003. godine postavila cilj dugoročnog integrira zemalja Zapadnog Balkana – Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije.

U svom najnovijem izvješću o napretku objavljenom početkom studenoga, Europska komisija potvrdila je da Crna Gora može završiti pregovore o pristupanju do kraja 2026. godine. Za Albaniju su briselske vlasti predvidjele 2027. godinu.

Međutim, u vezi sa Srbijom navedeno je da je tempo reformi „značajno usporen“. Njemačka vlada trudi se zadržati sve zemlje kandidate, što pokazuje i nedavni obilazak svih šest zemalja koji je proveo ministar vanjskih poslova Johann Wadephul.

Apel njemačkih političara za brzi prijem

„Crna Gora i Albanija trenutno su svojevrsni favoriti. One ispunjavaju svoj domaći zadatak i stoga bi im trebalo pružiti konkretnu priliku za pristupanje“, insistira Adis Ahmetović, glasnogovornik za vanjsku politiku zastupničke grupe njemačkih socijaldemokrata (SPD) u Bundestagu. „Ako se mi ne pobrinemo za te zemlje, drugi će to učiniti – kao što su već učinile Kina i Rusija“, kaže 32-godišnji Ahmetović, koji i sam ima obiteljske korijene u Bosni i Hercegovini.

Političarka njemačkih oporbenih Zelenih, Schantal Kopf, koja je zajedno s Ahmetovićem pratila Wadephula na njegovu putovanju po Zapadnom Balkanu, jednako je jasna: „Crna Gora i Albanija ne bi trebale trpjeti zbog politike srpskog režima, nego bi trebale biti primljene u EU čim ispune sve kriterije.“

Srbija „samo pucne prstima“ i destabilizira Crnu Goru

Srbija, međutim, očekuje da bude u prvom krugu pristupanja EU. Ako bi, dakle, Crna Gora bila primljena, a Srbija ne – kako bi reagirala vlada u Beogradu?

Od približno 600.000 stanovnika Crne Gore, 33 posto su etnički Srbi – najnoviji su podaci tamošnjeg državnog zavoda za statistiku. Zbog toga postoji bojazan da bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mogao pokušati potaknuti nemire u Crnoj Gori nakon njezina pristupanja EU.

„S obzirom na demografski sastav zemlje, Srbiji bi bilo dovoljno samo da pucne prstima i Crna Gora bi bila destabilizirana“, kaže Markus Kaiser, voditelj projekta za Zapadni Balkan u beogradskoj kancelariji Zaklade Friedrich Naumann, blisko povezane s oporbenom njemačkom Liberalnom strankom (FDP). Takva zabrinutost postoji i unutar njemačke vlade.

Kakva je Putinova strategija?

Srbija je jedan od najbližih saveznika Rusije u Europi i do sada je odbijala podržati sankcije Europske unije protiv Moskve zbog njezina napada na Ukrajinu. Politikolog Vedran Džihić izjavio je za austrijski dnevni list „Presse“ da ne vjeruje da ruski predsjednik Vladimir Putin ima neku veliku strategiju za Zapadni Balkan.

„On jednostavno želi zadavati udarce Zapadu. Želi pod svaku cijenu spriječiti proširenje EU, a posebno proširenje NATO-a“, smatra Džihić i dodaje: „On želi poremetiti stvari. Želi vezati zapadne resurse.“ Putin to, kaže Džihić, radi uz pomoć dezinformacija i sa saveznicima poput Vučića ili lidera bosanskih Srba Milorada Dodika.

„Srbija trenutno nije vjerodostojan kandidat“

Europska unija ne bi trebala dopustiti Srbiji, a samim time i Rusiji, da diktira njen smjer u vezi s prijemom novih članica, kaže njemački socijaldemokrat Ahmetović. Ujedno naglašava: „U vremenima rastućeg autoritarizma i protekcionizma, EU mora pokazati da ima snagu za nastavak rasta.“

Tina Boriz, voditeljica istraživanja Zapadnog Balkana i proširenja EU u berlinskom think-tanku Aspen Institute, smatra da Srbija trenutno nije vjerodostojan kandidat za članstvo u EU: „Ograničenja slobode medija, snažno dominiran politički pejzaž i slaba podjela vlasti opterećuju institucionalne strukture“, ukazuje Boriz.

Štoviše, Srbija odbija uskladiti svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom EU, kaže Boriz, zaključujući da sve to „komplicira ulogu Srbije u regiji i negativno utječe na njen put prema članstvu u EU“.

Srbija mora odgovoriti – želi li prema EU ili prema Rusiji?

Nakon sastanka sa svojim srpskim kolegom Markom Đurićem, njemački ministar vanjskih poslova Wadephul zatražio je od Beograda „jasnu posvećenost“ stavu EU-a u vanjskoj i sigurnosnoj politici: Srbija mora osuditi rusku agresiju protiv Ukrajine, rekao je. Đurić je na zajedničkoj konferenciji za medije naglasio: „Srbija želi što prije postati članica EU-a“.

No zapravo je predsjednik Vučić taj koji se mora obvezati na posvećenost, kaže političar SPD-a Ahmetović. Europska unija, dodaje, mora „zahtijevati jasan odgovor na pitanje u kojem smjeru Srbija želi ići – prema EU-u ili prema Rusiji. Taj odgovor prije svega mora dati predsjednik“.

Prijem Crne Gore bio bi pritisak na Srbiju

Markus Kaiser iz predstavništva Zaklade Friedrich Naumann u Beogradu navodi još jedan razlog za brzo pristupanje Crne Gore i Albanije Europskoj uniji – to bi, smatra, izvršilo pritisak na Srbiju. Jer, ako bi došlo do toga „da Srbi u Crnoj Gori uživaju više prednosti zbog članstva u EU-u nego Srbi u Srbiji, onda bi oni mogli početi preispitivati svoj stav“.

Prema Kaiserovu mišljenju, EU bi trebala učiniti mnogo više kako bi podržala reformističke snage u Srbiji – poput aktualnih studentskih prosvjeda i velikog dijela stanovništva koji se protivi vladi u Beogradu.

Što se tiče pristupanja Europskoj uniji dvaju vodećih kandidata, Crne Gore i Albanije, naglašava: „Nekako se mora postići napredak – a to bi bio korak koji bi definitivno imao posljedice.“