Hape Kerkeling govori o svome djedu Hermannu Kerkelingu. „Nije bio čovjek od mnogo riječi, nego čovjek od djela. Taj stolar iz Recklinghausena znao je kako privesti stvari kraju.“

Hape Kerkeling – u Njemačkoj gotovo svi znaju to ime. Šezdesetjednogodišnjak je komičar, autor, televizijski voditelj i glumac. Zabavlja naciju u brojnim ulogama. Dva filma u kojima glumi trenutno se prikazuju u njemačkim kinima.

No ovoga hladnog travanjskog vikenda Kerkeling nije ni u jednoj od svojih uloga. Stojeći govori na postrojilištu nekadašnjeg koncentracijskog logora Buchenwald na brdu Ettersberg kod Weimara, u srcu njemačke savezne zemlje Tiringije. Stoji i govori – „ne kao javna osoba, nego kao unuk preživjelog“.

Djed Hermann, stolar, katolik i komunist, preživio je taj logor, u kojemu je do travnja 1945. oko 56.000 zatočenika ubijeno ili umrlo od mučenja, iscrpljenosti ili očaja. Djed je, prema riječima njegova unuka, „dijelio letke protiv Hitlera odmah nakon što su nacisti 1933. preuzeli vlast“. To ga je stajalo dvanaest godina života.

Pakao Buchenwalda

Buchenwald – tijekom nacističke ere bio je pakao. I nije bio jedini u tim godinama. Od 1937. do 1945. nacisti su u Buchenwaldu zatočili ljude: političke protivnike, komuniste, homoseksualce, strane zarobljenike, Židove, Rome i Sine, Jehovine svjedoke i crkvene predstavnike koji im nisu odgovarali. U sustavu Buchenwalda, koji je obuhvaćao koncentracijski logor na Ettersbergu i više od 50 manjih podlogora – uglavnom smještenih uz proizvodna postrojenja ključna za rat – bilo je više od 250.000 zatočenika.

Kad su se prvi tenkovi američke vojske 11. travnja 1945. približili koncentracijskom logoru, dobro organizirani zatočenici digli su ustanak i zarobili desetke vojnika iz redova SS-a koji su pokušavali pobjeći. Zato se na komemoracijama u tom logoru uvijek govori o „oslobođenju i samooslobođenju“.

Na 81. obljetnici oslobođenja bila su prisutna dva bivša zatočenika: Alojzy Maciak (98) iz Poljske i Andrej Moiseenko (99) iz Bjelorusije. Ta dvojica vrlo starijih gospodina na komemoraciji su nosila kape iz vremena provedenog u zarobljeništvu. Nekoliko drugih preživjelih nije moglo doći iz Izraela zbog obustave zračnog prometa.

Na 70. obljetnicu oslobođenja 2015. sudjelovalo je oko 80 preživjelih. Na 80. obljetnicu 2025. bilo ih je 15. Sada su bila samo dvojica. Nisu govorili. Vjerojatno prvi put dosada nijedan preživjeli nije govorio na obilježavanju obljetnice oslobođenja Buchenwalda.

Zloupotreba logora za samopromociju

No, ovogodišnja komemoracija je bila praćena i velikim kontroverzama. Ravnatelj memorijalnog područja, Jens-Christian Wagner, to je s gorčinom opisao u svom uvodnom govoru: „Što je manje preživjelih nacističkog terora koji mogu govoriti, to se češće spomenici i kultura sjećanja zloupotrebljavaju kao pozornica za aktualne političke sukobe s određenim ciljevima i pokušajima samopromocije.“

Wagner žali zbog toga što desni ekstremisti napadaju kulturu sjećanja i kleveću je nazivajući je „kultom krivnje“. „Pa ipak, ili upravo zbog toga“, kaže, za njih u Tiringiji glasa čak 40 posto ljudi. U nijednoj drugoj saveznoj zemlji Alternativa za Njemačku (AfD), stranka djelomično desnoekstremističke orijentacije, nije toliko snažna.

No Wagner također žali i zbog toga što su sukobi na Bliskom istoku zasjenili komemoraciju. „Lijeve autoritarne, a u nekim slučajevima i antisemitske skupine“, kako kaže, željele su „oteti“ ovaj dan za aktualne političke ciljeve. Tako je, primjerice, tzv. Initiative Kufiyas planirala u nedjelju u Buchenwaldu održati bdjenje za žrtve u Gazi. Nekoliko dana ranije sud je izdao zabranu tog događaja.

Snažna prisutnost policije

Pa ipak, ove je godine strah od mogućih prosvjeda dominirao. Oko željezničkog kolodvora u Weimaru ujutro je bilo parkirano više od 15 policijskih kombija. Policijske patrole pažljivo su provjeravale potencijalne protuprosvjednike u predvorju kolodvora, kao i osobe koje su se ukrcavale u autobuse koji voze do memorijalnog područja. U jednom je trenutku policijsko vozilo s uključenim rotacijskim svjetlima čak zaustavilo jedan od prepunih autobusa tijekom vožnje jer je nešto izazvalo sumnju. Policija je stalno bila prisutna i oko samog memorijala.

Ravnatelj memorijalnog područja, Wagner, stoga je snažno apelirao na „sve prisutne da ne ometaju našu komemoraciju“. Nekoliko stotina ljudi – možda oko tisuću – okupilo se oko govornice i šatora sa službenim gostima.

Unatoč Wagnerovu apelu, došlo je do problema. Savezni ministar kulture Wolfram Weimer (nestranački) došao je u Buchenwald kao predstavnik savezne njemačke vlade. U njegovu su nadležnost, među ostalim, financiranje memorijala posvećenih suočavanju s nacističkom diktaturom, ali i onih posvećenih nepravdama režima bivše Istočne Njemačke.

Predsjednici dvaju udruženja rodbine bivših političkih zatočenika logora usprotivili su se tomu da Weimer sudjeluje u komemoraciji. Kao razlog naveli su to što je Weimer nedavno isključio tri lijevo orijentirane knjižare iz jednog natječaja, pozivajući se na „nalaze relevantne za zaštitu ustavnog poretka“. Ipak, ravnatelj memorijalnog područja Wagner dao je riječ i Weimeru.

Već tijekom pozdravljanja državnog ministra iz publike su se povremeno čuli zvižduci. A kada je Weimer stupio na pozornicu, iz lijevog dijela publike – iznad kojeg su se vijorile zastave „Udruženja žrtava nacističkog režima“ (VVN) – začuli su se povici: „Alerta antifascista!“ Povremeno su bili i izravniji: „Fašist!“

Weimer je govorio nešto više od deset minuta. Na samom početku zatražio je da se poštuje „dostojanstvo mjesta“, pritom se obraćajući dvojici preživjelih. Izrazio je žaljenje zbog „nepodnošljivog trenda“, odnosno sve većih problema, pa i prijetnji, na memorijalnim mjestima. Spomen-područje Buchenwald, rekao je, mora potrošiti više od deset posto svog proračuna na sigurnosne mjere.

Gotovo tijekom cijeloga govora dio publike je skandirao: „Naprijed i nikad ne zaboraviti“. Ili su uzvikivali: „O Buchenwalde, ne mogu te zaboraviti, jer ti si moja sudbina“, stih iz pjesme „Buchenwald“, nastale u logoru 1938. godine.

Kasnije je ravnatelj Jens-Christian Wagner pred novinarima izrazio svoje negodovanje. „To je jadno“ i „nepodnošljivo“, rekao je, osobito zato što su ometači bili najglasniji upravo u trenutku kada se Weimer obraćao preživjelima. Legitiman je, smatra Wagner, govor predstavnika savezne vlade u ovakvim prigodama. Ometanjem predstavnika demokratskog tabora, kaže, šalje se „pogrešan politički signal“.

„Preživio je ludilo“

Državni ministar Weimer potom je najavio sljedećeg govornika, Hapea Kerkelinga, izrazivši zahvalnost jednoj od, kako je rekao, najcjenjenijih kulturnih osoba u zemlji. Kerkeling se u svom govoru vratio užasima toga mjesta: „Drugog srpnja 1942. postao je broj 6117. (…) Ovdje u Buchenwaldu bio je mučen, ponižavan i svjedočio bezbrojnim ubojstvima. Čudo je što je preživio to ludilo.“ Bilo je to unukovo sjećanje na djeda.

Ono što se desecima tisuća puta dogodilo na tom mjestu postalo je opipljivo – sva patnja i sva neljudskost. Kerkeling je, iz vlastitog obiteljskog iskustva, opisao i šutnju svoga djeda. „Olovnu šutnju“, kako ju je nazvao. „Ta zaglušujuća tišina bila je poput staklenog zida koji je okruživao njegovu dušu.“ Govorio je protiv zaborava, protiv desnog populizma. Ono što je izgovarao zvučalo je poput lekcije iz školskog udžbenika.

Ubrzo zatim uslijedila je minuta šutnje. Potom tradicionalna Buchenwaldska zakletva – zavjet preživjelih da će uništiti „fašizam i njegove korijene“ i izgraditi „novi svijet mira i slobode“.

Nakon toga položeno je 50 vijenaca na tom povijesnom mjestu. Položili su ih državni ministar kulture te predstavnici udruga žrtava. Službena komemoracija time je završena. Pojedinci i manje skupine još su se zadržavali uokolo. Tu i tamo polagali su ruže, zastajali u tišini i prisjećali se žrtava. Čak i te maglovite nedjelje pogled se pružao daleko preko krajolika. Hladno je na Ettersbergu. Hladno.

Na starom satu na tornju iznad ulazne zgrade logora stoji „15:15“. Kazaljke uvijek pokazuju 15:15. U to je vrijeme, 11. travnja 1945. godine, koncentracijski logor oslobođen. Bio je to kraj pakla. A ipak se nekako čini da on nikada doista ne prestaje.