1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Kultura

„Budi srećan što si živ!“

Zoran Solomun
2. svibnja 2019

Redateljica Sanja Mitrović postavila je u čuvenoj berlinskoj Schabühne komad o sudbini dvije grupe Vijetnamaca u Njemačkoj i tako ispričala priču o istočnim i zapadnim Nijemcima. Kome je ovo djelo namijenjeno?

Berlin Theaterstück Danke Deutschland der serbokroatischen Regisseurin Sanja Mitrovic auf der "Schaubühne"
Foto: Thomas Aurin

Predstava „Danke Deutschland" je djelo redateljice Sanje Mitrović rođene u Zrenjaninu. Predstava je u srijedu započela svoj život na redovnom repertoaru čuvenog berlinskog kazališta Schaubühne nakon premijere početkom travnja.

„Danke Deutschland" je predstava o životu Vijetnamaca u Njemačkoj i zasnovana je na njihovim stvarnim sudbinama – koje oni u ovoj predstavi sami pričaju i igraju na sceni. Glumačka ekipa je sastavljena od pripadnika vijetnamske zajednice u Njemačkoj koji ranije nisu imali nikakvog iskustva s glumom, ali i profesionalaca, članova ansambla Schaubühne.

„Htjela sam se pozabaviti novijom njemačkom poviješću", kaže Sanja Mitrović. „Promatrala sam je kroz prizmu vijetnamske zajednice."

Radi se o jednoj o najvećih migrantskih zajednica u Njemačkoj. Kako objašnjava redateljica, Vijetnamci su u ovu zemlju došli na dva načina – kao političke izbjeglice iz Južnog Vijetnama, bježeći od komunizma, ili regularno kao radnici i studenti iz Sjevernog Vijetnama.

„Prva grupa je poznata pod nazivom boat-people, nazvani tako jer su bježali u gumenim čamcima i oni su bili prihvaćeni u Zapadnoj Njemačkoj. Druga grupa je studirala ili radila u DDR-u, u okviru raznih programa pomoći i suradnje bratskih socijalističkih zemalja. Ove dvije grupe su i dan danas podijeljene, nemaju puno dodira jedni s drugima. Napravila sam paralelu između Vijetnamaca i Nijemaca – s obzirom na to da su u mom glumačkom ansamblu glumci Schaubühne iz Istočne i iz Zapadne Njemačke i koji još uvijek osjećaju posljedice te podjele i osjećaju međusobne razlike", dodaje ona.

Oba dijela vijetnamske zajednice u Njemačkoj, i onaj „zapadni" i onaj „istočni", imaju istu strategiju preživljavanja. Nastoje da budu što manje upadljivi, gotovo neprimjetni, da sakrivaju svoje probleme i svoje patnje i da nikoga ne provociraju. Nijemcima pokazuju samo svoj poslovični osmjeh i zahvalnost. Otuda i naslov: „Danke Deutschland". „Budi sretan što si živ!" – kaže jedno od lica iz ovog komada.

Sanja Mitrović je gotovo dvije godine sa suradnicima i glumcima radila na prikupljanju materijala i na tekstu. Rezultat je dokumentaristička, kolažna predstava, što je njen već prepoznatljiv autorski rukopis.

Od Zrenjanina do Berlina

Sanja MitrovićFoto: Martin Argyroglo

Sanja Mitrović trenutno živi i radi u Bruxellesu. Rođena je u Zrenjaninu, a u Beogradu je završila japanski jezik i književnost. Radila je u okviru zagrebačkog kazališnog kolektiva „Montažstroj", a 2001. godine je prešla u Amsterdam, gdje je završila pantomimu na Amsterdamskoj visokoj umjetničkoj školi.

Prije deset godina je osnovala svoju kazališnu trupu – „Stand Up Tall Productions". Prvi njen projekt koji je privukao međunarodnu pažnju je bio „Hoćete li ikada biti sretni" – realiziran u koprodukciji s Bitef Teatrom iz Beograda. Taj komad joj je donio nagradu za najboljeg mladog redatelja u Nizozemskoj, koju dodjeljuje tamošnji državni Kazališni Institut. Predstava je gostovala u mnogim zemljama i bila prikazana na gotovo svim važnijim kazališnim festivalima u Europi.

Već 2015. godine Sanja Mitrović je bila prisutna na FIND-u – Međunarodnim festivalu nove dramatike u Schaubühne, i to s dvije svoje predstave i kao glumica u jednom komadu koji je režirao poznati švicarski kazališni autor, redatelj i aktivist Milo Rau.

Tom prilikom je Sanja Mitrović došla u kontakt s ljudima iz Schaubühne, koji su je pozvali da radi sa njihovim ansamblom. Rezultat je „Danke Deutschland", prvi njen projekt u Njemačkoj.

Kao dramaturški okvir za komad Mitrović koristi dva nasilnička akta, dva zločina koji su se dogodili u Njemačkoj i u kojima su žrtve bili Vijetnamci. Prvi je u međuvremenu gotovo potpuno zaboravljen, a po svom karakteru podsjeća na zločine neonacističke trojke NSU koja je čitavo desetljeće ubijala strance u Njemačkoj.

U noći 22. kolovoza 1980. godine troje pripadnika ekstremne desničarske organizacije „Njemačke akcione grupe" bacili su molotovljeve koktele na zgradu u predgrađu Hamburga u kojoj je bilo smješteno oko 200 izbjeglica iz Vijetnama. Prethodno su na fasadi napisali: „Ausländer raus" – „Stranci napolje"! Njihovi molotovljevi kokteli su izazvali požar u sobi u kojoj su spavali 18-godišnji Anh Lan Do i 22-godišnji Ngoc Nguyen. Obojica su smrtno stradali.

Za koga je ova priča?

Scena iz predstaveFoto: Thomas Aurin

Redateljica koristi dramatičnu priču za početak svoje predstave i koristi je ponovo kao crvenu nit koja spaja ostale dijelove mozaika. Vrlo vješto su isprepletene priče dviju grupa Vijetnamskih migranata – onih u Zapadnoj i onih u Istočnoj Njemačkoj, s pričama Istočnih i Zapadnih Nemaca.

Kada se pred kraj predstave na zidu projicira parola „Ausländer raus" koja se polako i preteći povećava da bi na kraju izgubila formu i nestala, neminovno se nameće pitanje: komu je ova prijetnja namijenjena, kada su ovdje svi stranci?

Drugi zločin o kojem se govori u komadu su poznati događaji u Rostocku iz kolovoza 1992. godine, kada su bile napadnute zgrada Središnjeg prihvatilišta za azilante i jednog doma za vijetnamske radnike, što je predstavljalo najmasovniju demonstraciju rasizma u Njemačkoj od kraja drugog svjetskog rata. Ova drama je prikazana uglavnom u jednom bloku i ispričana je pred sam kraj predstave.

Osnova za komad je dokumentarni materijal koji je autorica dobila minucioznim istraživanjem različitih arhiva i neposredno od svojih protagonista. Radi se o osobnim pričama i činjenica da ih na sceni emotivno i angažirano iznose oni koji su ih zaista i doživjeli, daje ovoj predstavi autentičnost i ekspresivnost.

Osim dokumentarnog materijala, Sanja Mitrović koristi i elemente plesa, koristi vijetnamsku muziku i pjesme specijalno komponirane za ovu priliku, video projekcije, fotografije, isječke iz tiska. Velika zasluga redateljice je da je ansambl ujednačen – bez obzira na to što su na sceni ljudi koji do ovoga projekta nisu imali nikakvog dodira sa kazališnim daskama zajedno s veteranima i kazališnim prvacima.