Takozvani Turkstream, Turski tok bi trebao ruski plin regije Kaspijskog jezera isprva dovesti do Turske sa kapacitetom od 32 milijarde kubičnih metara plina godišnje. Ovog svibnja je objavljen plan još jednog kraka plinovoda prema Bugarskoj. Ona se trudi predstaviti se kao pošten posrednik između EU i Rusije u trgovini plinom.

Prema tom planu, bugarska luka Varna na Crnom moru bi trebala prihvaćati i transportirati plin prema susjednoj Rumunjskoj, Grčkoj i Srbiji. Gazprom ima ambicija produžiti krak kroz čitavu Bugarsku i spojiti ga na austrijski čvor Baumgarten. U tom slučaju bi ruska tvrtka morala prihvatiti načelo Europske unije da taj plinovod mora biti otvoren i za druge isporučioce, što je uništilo sličan projekt zvan Južni tok.

Logičan izbor

Bugarski krak plinovoda imao bi kapacitet od 15 milijardi kubičnih metara i mogao bi početi sa radom krajem 2019. godine, po trošku od 1,4 milijarde eura.

„Uključivanje Bugarske u zajednički rusko-turski projekt možda djeluje kao iznenađenje nakon propasti projekta Južni tok. Ali, kada se uzme u obzir geopolitički položaj Bugarske, to možda ipak nije čudno", smatra poljski politolog iz Varšave Jan Muš.

„Da bi plinovodom dosegla Središnja Europa, Bugarska je logičan izbor jer tako se zaobilazi politički i geografski problematična Makedonija. Još više od toga, Sofija je mnogo pragmatičnija u svom odnosu prema Rusiji nego što je to Poljska ili Rumunjska", objašnjava Muš.

Rusija želi, ako želi i Bruxelles

Ipak, Moskva je oprezna kako se ne bi ponovila propast projekta Južni tok, a i North Stream II joj uzrokuje probleme. Zato ruski ministar energetike Aleksandar Novak najavljuje kako će Rusija sudjelovati u projektu jedino ako u njemu sudjeluje i Bruxelles.

Iz Europske unije zasad stižu pozitivni signali: „Diversifikacija isporuke plina Bugarskoj i jugoistoku Europe je od velikog značaja za uspješnu energetsku uniju gdje je energetska sigurnost jedan od njenih pet osnova", kaže zamjenik predsjednika Europske komisije Maroš Šefčovič za DW.

Osobito nakon što je i njemačke kancelarka Angela Merkel podržala stvaranje plinskog čvorišta u Varni, on smatra: „Europska komisija u potpunosti podržava ambicije Bugarske da prihvaća plin, što će pridonijeti raznovrsnosti i boljem tržišnom natjecanju u opskrbi plinom."

Preliminarni rezultati studije izvedljivosti predstavljeni su u Bruxellesu 12. lipnja, a bugarska tvrtka Bulgartransgaz najavljuje projekt u dva dijela: prvo bi tu nastala nova ulazna postaja za plin iz Turske, a onda i novu postaju kod Varne na obali Crnog mora gdje bi i bilo glavno čvorište.

Šefčovič kaže kako je o projektu već razgovarao i sa bugarskim premijerom Bojkom Borisovim i nadležnom ministricom Temenužkom Petrovom. „Naša zajednička procjena jest da, obzirom na važnost zemnog plina za Europsku uniju kao alternativu za obnovljive izvore energije u kratko- i srednjoročnom razdoblju, potreba EU za plinom će ostati stabilna u slijedećem desetljeću. Utoliko postoji potreba održati postojeće rute dovođenja plina u EU, uključujući i onu koja vodi kroz Ukrajinu. Bugarsko plinsko čvorište će tako prije donijeti više raznolikosti, nego što će ga nepotrebno ograničavati."

Svi sudjeluju

I Europska banka za obnovu i razvoj također je spremna podržati ovaj projekt: „U Bugarskoj mora nastati više ogranaka i mora postojati bliska suradnja sa Grčkom, ako želi postati čvorištem“, smatra glasnogovornica ove banke. Ali i neki dužnosnici EU se brinu kako bi želja Bugarske u prvom redu bila transportirati ruski plin u EU – i ubirati naknadu za transport, nego se truditi da u cijevi tog plinovoda dođe plin iz različitih izvora.

„Bugarska još uvijek ne ispunjava uvjete EU postati plinsko čvorište, ali oni odlično znaju što trebaju učiniti", smatra Klaus-Dieter Borchart, direktor odjela za Unutrašnje  energetsko tržište pri Europskoj komisiji.

„Ako doista teže stvoriti čvorište, a ne tek transportirati ruski plin kao što su 2012./13. bili planovi za Južni tok, onda postoji mogućnost da on bude sagrađen. Nakon razgovora sa vladom Bugarske imam dojam da oni dosita žele stvoriti čvorište za Balkan, i sve dok je tako onda Komisija podržava i pomoći će Bugarskoj“, kaže za DW. „Iz tog čvorišta bi i Ukrajina mogla dobivati plin i kasnije, kad postane izvoznicom, prodavati svoj plin tom čvorištu“, misli Borchardt.

Veze sa Grčkom i Azerbajdžanom

Šefčovič upozorava kako će bilo kakav plinovod u Bugarskoj biti „vrlo, vrlo pažljivo” promatran kako bi udovoljavao pravilima EU. „Ali najvažnije je imati izbor, imati opcije i postati trgovac, a ne tek posrednik."

No Bugarska svakako treba EU kako bi joj pomogla spojiti se i na drugi izvor plina: na ukapljeni plin iz Grčke. Poveznica između Grčke i Bugarske bi bila duga 182 kilometra i imat će kapacitet od tri milijarde kubičnih metara prirodnog plina godišnje, uz mogućnost nadogradnje na pet milijardi.

Bugarsko ministarstvo energetike tvrdi kako se do ožujka već deset kompanija javilo za sudjelovanje u tenderu za isporuku cijevi, iz Turske, Indije, Rusije, Grčke, Njemačke i same Bugarske. Vrijednost tog posla je oko 220 milijuna eura.

Još jedan izvor plina koji bi donio veću raznolikost je već skoro završena gradnja plinskog nalazišta Šah Deniz II u Azerbajdžanu iz kojeg će u Tursku stizati šest milijardi kubičnih metara plina, a još deset milijardi tržištima u Europi kroz krak poznat kao Južni plinski koridor nakon 2019. godine.

Velike ribe u maloj bari

Još 2016. se Sofija obavezala od Azerbejdžana preuzimati  jednu milijardu kubičnog metara plina godišnje, što je oko 30 posto potrošnje plina same Bugarske. Isporuka bi trebala početi 2020. godine, a Bulgartransgaz je tu sklopio dugoročni ugovor na 25 godina sa azerbejdžanskom državnom naftnom kompanijom SOCAR.

Usprkos slavlju u Bugarskoj, ima ih i koji ne vjeruju kako ta zemlja uopće može postati značajno koje bi se moglo usporediti sa NBP u Velikoj Britaniji ili TTF u Nizozemskoj. Za tako nešto bi trebalo postojati velika ponuda i ukapljenog plina i velika potražnja u regiji za energijom. Isto tako, trebalo bi biti mnogo različitih izvora opskrbe, mnogo kompanija koje bi sudjelovale u trgovini i onda i jasna pravila za kompanije koje tek žele pristupiti tom čvorištu.

Jonathan Stern, znanstveni suradnik programa za istraživanje prirodnog plina na Institutu za energetiku u Oxfordu je tu skeptičan: „Bugarska ne ispunjava niti jedan od tih uvjeta. U osnovi, to je veoma maleno tržište na kojem dominira ruski plin sa nešto plina iz Azerbajdžana i malo LNG-a iz Grčke."

Slično misli i Jan Muš: „Razumijem da bugarska elita čitav projekt želi predstaviti kao golem uspjeh, ali istina jest da će tu Moskva i Ankara diktirati pravila dok će Sofija imati tek ograničenu mogućnost djelovati."