Kontrast koji se već drugog dana na Filmskom festivalu u Cannesu mogao primijetiti zapravo nije mogao biti veći – nakon veselog početka s filmom Woodyja Allena „Midnight in Paris“ s kojim je ovaj festival otvoren, nastupa supruge francuskog predsjednika Carle Bruni Sarkozy, atmosfera se odjednom promijenila i u potpunosti uozbiljila. Teme filmova koji su već prvih dana festivala stajali na programu bile su vezane za seksualno iskorištavanje djece, prostituciju, karcinom, smrt, žalost, zapuštenu djecu, nasilje.

Zlostavljanje djece, pedofilija, gubitak roditelja

Primjerice, jedan od filmova koji je možda više od ostalih emocionalno dirnuo kako publiku tako i prisutne novinare bio je film „Halt auf freier Strecke“ njemačkog redatelja Andreasa Dresena. Film govori o obiteljskoj drami koja nastupa u trenutku kada 40-godišnji muškarac dobiva dijagnozu karcinoma mozga. Dresen se ovdje ne bavi samo pričom jednog pacijenta koji više ne može ozdraviti već i reakcijama i načinom prihvaćanja situacije od strane njegove supruge i sina. „Rođenje i smrt pripadaju našim životima, no iako to dobro znamo, nekako ovo drugo, pogotovo ako je povezano s bolešću, volimo potiskivati. Mislim da je to šteta i da nam kino zapravo može dati prostora da se pozabavimo i ovim egzistencijalnim problemima“, rekao je Andreas Dresen.

Još više emocija, izazvao je, moglo bi se reći, film „Michael“ režisera Markusa Schleinzera. Ovaj film prvijenac, koji je sasvim neočekivano stavljen na popis filmova u službenoj konkurenciji, govori o 10-godišnjem dječaku kojeg jedan pedofil drži zatvorenog u podrumu i redovito ga zlostavlja. Film je inspiriran stvarnom pričom o Nataschi Kampusch, no u prvom planu ne stoji žrtva već počinitelj. To je i bio razlog zašto su mnogi po završetku prikazivanja filma glasno izrazili svoje negodovanje. „Već samo po sebi nije lako izdržati gledati toliku patnju jednog djeteta. I postavlja se pitanje, smije li ovakav pedofil uopće biti postavljen u središte jednog filma pri čemu je sve ono što on čini prikazano na jedan izuzetno hladan i vrlo precizan način?“, bio je primjerice komentar njemačkog filmskog kritičara iz dnevnika „TAZ“.

Osim ova dva, i filmovi Francuskinje Maiwenn Le Bosco „Polisse“ koji govori o jednoj policijskoj jedinici čiji je zadatak sprječavanje nasilja i zlostavljanja djece, kao i film Britanke Lynne Ramsay „We need to talk about Kevin“, privukli su veliku pozornost. Posebice ovaj posljednji i to prvenstveno zbog odlične Tilde Swinton koja bi po mišljenju mnogih mogla dobiti nagradu za najbolju glumicu Festivala. I ovaj film govori o situaciji u jednoj obitelji, o odnosu jednog dječaka prema roditeljima.

Zapravo ništa novo

Za malo svjetlije trenutke ovogodišnjeg Festivala u Cannesu pobrinuo se talijanski redatelj Nanni Moretti i francuski glumac Michel Piccoli. Film „Habemus Papam“, govori o papi koji u životu sve želi biti samo ne – papa. Cannes ni ove godine nisu zaobišle velike holivudske projekcije. Ovoga puta je riječ o spektaklu „Prokletstvo Kariba IV“ s Johnnyjem Deppom i Penelopom Cruz u glavnim ulogama.

Time je Festival na Azurnoj obali i ovoga puta dokazao da ovdje paralelno svoj prostor dobivaju kako manje europske produkcije umjetničkih filmova teže tematike tako i najveći blockbusteri. Ova kombinacija zahtjevnijih filmova i crvenog tepiha po kojem šetaju doista najveće filmske zvijezde, doduše nije ništa novo ali u svakom slučaju je nešto zbog čega upravo Festivalu u Cannesu zavide mnogi drugi filmski festivali.

Autor: Conny Paul / Željka Telišman
Odg. urednik: Anto Janković