Rumunjski fotograf Anton Roland Laub je tek po reakciji svoje supruge Njemce, kad joj je pokazivao svoj Bukurešt, i sam primijetio nešto veoma čudno: nije bilo malo ljudi koji su se na ulici, čak i u autobusima ili tramvajima, na točno određenim mjestima u gradu prekrižili, kao da su ušli u crkvu. Ali crkve tamo uopće nije bilo na vidiku: „Ja to više nisam niti primjećivao jer sam rođen i odrastao sam u Bukureštu", priznaje fotograf.

Jer mjesta gdje su se građani Bukurešta odjednom prekrižili na tradicionalni pravoslavni način zapravo su bila mjesta gdje su stajale crkve: „To su crkve koje su ostale sakrivene iza komunističkih betonskih višekatnica ili su bile potpuno premještene na drugo mjesto. Tako sam došao na ideju napraviti foto-seriju na tu temu", kaže Laub.

Slično kao mnogi drugi diktatori, komunistički diktator Ceausescu je želio stvoriti potpuno novu, monumentalnu metropolu Rumunjske. Uzor mu nije bio samo Adolf Hitler koji se čak i radovao nakon prvih savezničkih bombardiranja Berlina - obzirom da je ionako htio tamo gotovo sve srušiti i uz pomoć svog arhitekta Alberta Speera izgraditi novu metropolu, Germaniju.

Staro se ruši, gradi se "socijalistička budućnost"

Slične ambicije su imali i mnogi komunistički vlastodršci, a u Rumunjskoj se tvrdi kako je Ceausescu na ideju da sruši „stari" Bukurešt i izgraditi novi, došao nakon što je posjetio Sjevernu Koreju. Mnogo od tog ludila za monumentalnošću je u Bukureštu i ostalo, prije svega Casa Poporului (Palača naroda) koja je i danas jedna od najvećih zgrada na našem planetu.

No za takve planove je trebalo srušiti „staro": „I moja obitelj je bila pogođena od te, takozvane 'sistematizacije' Ceausescuovih urbanista. Roditeljska kuća moje majke je srušena i obitelj se morala preseliti u maleni stan novogradnje na četvrtom katu, bez lifta", sjeća se fotograf. Roditeljska kuća njegovog oca je ostala čitava samo jer je 1989. pao komunistički režim, inače je i ona bila na popisu zgrada koje su trebale biti srušene.

Dok nije bilo obzira prema živim socijalističkim podanicima, još se manje razmišljalo o kućama Božjim: više od 20 crkava je jednostavno srušeno, ali komunistički režim u Rumunjskoj je dao stvoriti i posebnu „tehnologiju" kojom su neke od crkava po tračnicama preseljene na drugo mjesto.

„Mobilne crkve"

Prema toj jedinstvenoj tehnologiji koju je razvio rumunjski arhitekt Eugen Iordachescu je došao i naziv ove foto-monografije Mobile Churches u kojoj je dokumentirano preseljenje sedam crkava i jedne sinagoge. Zapravo mu je sam inženjer i pomogao pri izradi ovog umjetničkog svjedočanstva s arhivskim materijalima iz arhitektonskog ureda jer više nije bilo niti lako uopće pronaći pouzdane informacije o tom projektu: „U arhivima su podaci bili proturječni, čak i kod različitih knjiga i u dokumentima je uvijek bilo tri, četiri različite verzije." Nije pomoglo niti što u Rumunjskoj ne postoji izražena volja uopće se suočiti s vlastitom prošlošću, smatra Laub.

„Mene nije zanimala toliko tehnika, nego mnogo više razlog zašto su crkve bile preseljene", kaže fotograf. „U osnovi, one nisu bile spašene, nego su bile potisnute. Trebalo ih je učiniti nevidljivima", objašnjava Laub. Tako su na prominentnim mjestima onda izgrađene betonske grdosije, a crkve su bile sakrivene iza njih.

Neki od tih projekata preseljenja svjedoče o doista potpunoj besmislenosti te megalomanije: odličan primjer je samostanska crkva Svetog Navještenja sagrađena još 1726. „Zapravo je to bio čitav samostanski kompleks. Tamo su bile i radionice za časne sestre koje su 'pisale' ikone, imale su i vrt sa stablima voća. Kod gradnje se čak pazilo i na smjer vjetra koji tamo puše. Ali od svega toga je preseljena i preživjela samo crkva. Posebna ironija jest da ona danas stoji iza sjedišta tajne službe", tumači nam Laub.

Umjesto komunističke, sad crkvena megalomanija

Monografija u izdanju nakladničke kuće Kehrer iz Heidelberga je izdana s tekstom na tri jezika, ali i sam fotograf je imao ambicioznih planova u fotografiranju tih crkava Bukurešta. Kako bi prije svega istakao zgrade tih crkava, smetalo mu je drveće i raslinje. Drugim riječima, mogao je fotografirati samo po zimi tako da je pune četiri godine od 2013. do 2017. svake zime iz Berlina putovao u ljutu zimu Bukurešta: „Fotografirao sam i na minus 18 sam s fotoaparatom za veliki format negativa, takvim pod kojim se pokrijete prekrivačem. Sve me boljelo od hladnoće" sjeća se Laub i opet tu hvali svoju suprugu Lotte koja je uvijek bila uz njega i pomagala mu.

Ona je i autorica eseja „Grad na tračnicama" koji je dio monografije i u kojem se konstatira kako je s tim preseljenjem crkava komunistički ateizam zapravo uzrokovao potpuno suprotan učinak: „Nije se dogodilo smanjivanje važnosti u svijesti čitavog društva, nego se dogodilo proširenje koje se ukorijenilo u svijesti i putem kojih su te crkve, najmlađa je sagrađena 1877., još više dobile na značenju."

Nakon sloma komunizma i doba kada su se rušile crkve i u Rumunjskoj se dogodilo slično kao i u mnogim drugim državama te sudbine: Rumunjska pravoslavna crkva je postala državotvorna institucija, a u Bukureštu se gradi nešto što bi trebalo na koncu biti jedna od najvećih pravoslavnih crkava na čitavom svijetu, katedrala Izbavljenja Naroda. Nema malo kritičara koji misle kako je sad Crkva od komunista naslijedila megalomaniju jer će u nekim elementima biti čak i velebnija od susjedne Ceausescuove Palače naroda.

Anton Roland Laub može jedino konstatirati kako je i njegova domovina ušla u isti trend kakav se može osjetiti i u Poljskoj ili Rusiji: „U nadmetanju snage, Crkva je na koncu pobijedila komunizam. Mislim da je u današnjoj Rumunjskoj ona čak najjača stranka."

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.