Usprkos već i žestokim polemikama o takvom „rješenju" izbjeglica koji žele u Europsku uniju a koje je spomenuto u jednom prijedlogu zaključka predstojećeg sastanka na vrhu EU, to još uvijek više izgleda kao pokušaj premostiti duboki jaz koji dijeli Europsku uniju u pitanju izbjeglica.

Jer naizgled, to je rješenje koje bi moglo zadovoljiti i „tvrdolinijaše" u EU koji ne žele nikakve izbjeglice i one koji traže neko humano rješenje: izbjeglice koje bi i bile spašene iz Sredozemnog mora ne bi bili dovedene na područje Europske unije, nego u smještajni logor u neku zemlju koja nije članica. Naravno, toj zemlji bi se i novcem EU-a pomogao njihov smještaj.

U osnovi, takvom rješenju nije nesklona niti njemačka kancelarka Angela Merkel: „Mi moramo reducirati ilegalnu migraciju i naravno ostaviti otvorenu mogućnost razmjene, bilo zbog obrazovanja, studija ili sličnog. To mora biti načelo. Ali ne smiju šverceri ljudima odlučivati, tko će doći u Europu, a tko neće i još povrh toga zarađivati na tim ljudima."

Kako do azila kad se uopće nije na teritoriju?

Prema tom prijedlogu zaključka sastanka na vrhu EU kojeg u rukama već ima studio ARD-a u Bruxellesu, tu se radi što prije razlučiti između „gospodarskih migranata i onih koji uživaju međunarodnu zaštitu." A u idealnom slučaju, ta provjera se uopće ne bi odvijala na tlu EU.

No već to otvara čitav niz pitanja, ne na kraju i pravnu nedoumicu: Europska unija naravno postoji, ali ona ne postoji kao subjekt koji bi dao azil. A ako netko i želi zatražiti azil u Njemačkoj, on to jedino može učiniti na području ove zemlje. Drugim riječima, mišljenje predsjednice kluba zastupnika zelenih u Europskom parlamentu Ska Keller ovaj propis znači da bi se na mala vrata „pokopala" već i mogućnost da neko zatraži azil: „Tu se radi tek o tome da se ljude potrpa u logore i to u trećim zemljama, kao što su Libija ili slično gdje se uopće ne mogu niti braniti od odluke."

Osim tih pravnih nedoumica, tu su i praktična pitanja: koje zemlje uopće žele prihvatiti takve centre? O tome je bilo riječi i sa Tunisom koji je to odbio, a i u Europskoj uniji shvaćaju da ako se takva prihvatilišta otvore u ionako politički nestabilnim zemljama, to bi tek moglo izazvati novu krizu – i izbjeglice.

Rješenje – ili tek zakrpa na ovu svađu?

Zagovornici takvog rješenja upozoravaju na apsurdnu situaciju koja trenutno vlada: postoje i izjave izbjeglica koji kažu kako su ih šverceri i kriminalci namjerno stavili na olupine koje će posve sigurno potonuti na otvorenom moru s uputom neka samo viču i traže pomoć od prvog (europskog) broda na kojeg naiđu. On će ih onda sigurno dovesti do tamo gdje žele – Europske unije.

No Ska Keller u toj ideji ne vidi nikakvo „rješenje": „Članice Europske unije se više ne mogu sporazumjeti u ničem pozitivnom i solidarnom, nego samo u potpunom ograničavanju." Doduše, to nije potpuno nova ideja: još prije nekoliko godina su se tadašnji njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maiziere i sadašnji kancelar Austrije Sebastian Kurz načelno složili oko načela: „Glavno pravilo mora biti: tko krene na ilegalan put, taj će biti zaustavljen na granici, zbrinut i vraćen nazad", izjavio je Kurz.

Kako se čuje, u Europskoj uniji danas postoji čitav niz zemalja koje bi se „mogle zamisliti" takvo postavljanje prihvatnih centara pred vrata Europske unije – tu nije samo Italija, nego i Francuska. Neke su oduševljene tom idejom poput Danske. Europska komisija već vodi razgovore s organizacijom za izbjeglice UN-a i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) koje bi imale svoje predstavnike u takvim prihvatilištima.

Ali makar je sastanak na vrhu EU blizu, dan na koji bi takav plan mogao stupiti na snagu je još daleko. Previše je otvorenih pitanja, a tu je i osnovno pitanje spora u EU-u: koliko izbjeglica bi koja zemlja trebala primiti. Tu se opet dolazi do „ključa" gdje Mađarska i njoj slične odbijaju svaku suradnju. To ne znači da se o ovoj ideji i dalje neće pregovarati, ali prije da bi se privremeno ušutkala svađa o izbjeglicama u Europskoj uniji.