Čak i FARC ga se već odrekao. Otkako su pobunjenici Kolumbije prošle godine proglasili kraj oružane borbe i predali oružje, i oni su skinuli uniforme na kojima je još bio lik poznatog gerilca. A u Europi će se još možda naći majica ili torba s likom Chea tek na nečijem tavanu iz „divljih dana" - čak niti ne tate i mame, nego prije djeda ili bake...

Slijedećeg tjedna, 9. listopada se navršava 50. obljetnica ubojstva Ernesta Che Guevare. Oni odrasli u socijalizmu su još učili u školi o ovom Argentincu rođenom 1928. koji je postao liječnik, revolucionar, gerilac – i ikona prosvjeda u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća. Od 1956. do 1959. je bio jedan od vođa kubanske revolucije, zajedno sa svojim compañerom i kasnijim kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom.

Bolje ga je poslati neprijatelju

Nakon pobjede revolucije naravno da ga je Castro stavio u vladu Kube, ali o tome djeca socijalizma nisu učila mnogo. Jer kao ministar gospodarstva i direktor nacionalne banke se proslavio metodama koje se ne bi usudio narediti niti jedan Staljin. Najviše ga je veselilo svađati se s ekonomskim savjetnicima iz istočnog bloka, kada bi im dokazivao kako upravo oni nisu dovoljno revolucionarni. Sva zemlja mora biti nacionalizirana. Čitava proizvodnja planirana. Rezultat se mogao predvidjeti: proizvodnja šećerne trske, najvažnijeg proizvoda Kube se smanjila za trećinu. Kuba je velikim koracima koračala socijalističkoj jednakosti: svi će biti jednako siromašni i gladni.

Tu su i Fidel Castro i njegovi socijalistički savjetnici morali utvrditi kako je Che dobar dečko i pravi revolucionar, ali kako bi bilo bolje poslati ga da čini štetu neprijateljima, nego da je čini kod kuće. Ljepuškasti gerilac je spremno prihvatio tu zadaću: nikad nije tajio da ga gospodarstvo zapravo uopće ne zanima.

Tako je poslan da pomogne revoluciji u Kongu, a onda na kraju u Boliviji. Okolnosti njegove smrti 9. 10. 1967. u Boliviji nikad nisu posve razjašnjene: po svemu sudeći, bio je tek ranjen i zarobljen u sukobu s vladinim jedinicama, ali nekakvo javno suđenje osobi koja je već tada postala simbolom pobune protiv američkog imperijalizma se nije smatralo poželjnim. Ujutro je još bio živ, poslije podne više nije, svjedoči jedan fotoreporter koji je bio prisutan.

Trump pomaže oživljavanje Chea

U to doba i još mnogo godina nakon toga je njegov lik bio na plakatima studentskih soba i na istoku i na zapadu. Ali što je s njim danas, pola stoljeća kasnije? Naravno da se Kuba priprema na obilježavanje ove obljetnice, ali kako čak i tamo stoji s Cheom nakon što je već i Fidel otišao s ovog svijeta?

„Kao politička ličnost je Che već odavno mrtav, ali kao revolucionarni vođa, pop-ikona i uzor studentskog pokreta '68. još uvijek životari", misli Matthias Rüb, dopisnik iz Latinske Amerike lista Frankfurter Allgemeine Zeitung.

On je i autor nedavno objavljene biografije Che Guevare u kojoj se ne bavi samo njegovom osobnom revolucionarnom djelatnošću, nego i kako ga se politički doživljavalo u svijetu. Njegova bilanca glasi: „Makar se Che danas čini iz nekog posve drugog vremena, zapravo nikad nije oslabilo njegovo značenje simbola protivljenja Americi."

Znači li to da će Che u doba Trumpa i protiv volje, opet oživjeti? Za Rüba to nije posve isključeno: „Američki predsjednik Trump čini baš sve da anti-amerikanizam ponovo zaživi. Che bi tako doista mogao dobiti još jedan život."

U podijeljenoj Njemačkoj se Che Guevara slavio i s jedne i s druge strane: istočnonjemački socijalistički pjevač Wolf Biermann je jednom Guevaru nazvao „Isusom Kristom s pucaljkom", a književni kritičar Richard Herzinger ga smatra „neumornim doktrinarom čije je mišljenje i djelovanje bilo opsjednuto veličanjem nasilja i smrti".

Zašto još visi plakat?

U njemačkoj stranci ljevice ima još mnogo takvih koji misle da socijalizam DDR-a zapravo nije bio tako loš, ali i tamo ne misle svi jednako o argentinsko-kubanskom revolucionaru. „Kod nas u uredu u Karlsruheu visi plakat Che Guevare i nedavno se u pokretu socijalne solidarnosti povela i rasprava o njegovoj netrpeljivosti prema homoseksualcima", kaže nam Michel Brandt koji je nedavno, kao najmlađi zastupnik s 27 godina postao zastupnik ljevice u Bundestagu. Stariji članovi stranke su još branili Chea, ali mlađi su postavili pitanje kada će se konačno skinuti taj plakat. Jer njegovi stavovi više ne pristaju niti gledištima stranke ljevice.

Za političarku ljevice Heike Hänsel je Che Guevara „bio i ostao jedan od najvažnijih propagandnih figura Kube i ne može prestati biti simbolom solidarnosti". 51-godišnja političarka smatra da je „tu riječ o poruci. Za ljevičare je izuzetno važno da se ne pomire s izrabljivanjem i imperijalizmom."

No ipak i Heike Hänsel ima problema s načelom oružane borbe za socijalnu pravdu i socijalizam kakvu je propovijedao Che Guevara. „Ima toliko ratova, sukoba i građanskih ratova da bi bilo neodgovorno zagovarati oružanu borbu." A povrh toga, obzirom na modernu vojnu tehniku je danas čisto ludilo željeti političke zahtjeve provesti oružjem.

Nekad Che, danas papa Franjo?

Bivši meksički ministar vanjskih poslova Jorge Castañeda je još prije dvadesetak godina počeo s demontažom mita o Che Guevari. „Njegove ideje, njegov život, njegovo djelo, primjer koji je dao, pripadaju prošlosti. Zato nikad više neće biti aktualne", pisao je u biografiji o Guevari još 1997. U to doba su te njegove rečenice još bile skandal u Latinskoj Americi, jer njima je Che još uvijek bio uzorom kritičara neoliberalizma i gospodarske politike kakvu je propisivao Washington koji je Argentinu doveo do državnog bankrota. Ali početkom dvijetisućitih i pobjedama kandidata političke ljevice se i Che donekle vratio u Južnu Ameriku.

Matthias Rüb smatra da se u Latinskoj Americi nastavlja djelatnost socijalnih pokreta, a tako onda i njegovo djelo. „Ali više nema nekog velikog revolucionara. Borba protiv socijalnih nepravdi je u Latinskoj Americi još živa, ali danas je vode kolektivi i socijalni pokreti koji na miran način žele doći do svojih ciljeva."

Za Rüba, tu onda pripada i još jedan Argentinac kao što je bio i Che Guevara: papa Franjo. „Ovaj Papa je netko tko pokušava Cheovu ostavštinu nastaviti na miran način, a to u Latinskoj Americi prije svega znači svladavanje drastičnih socijalnih nepravdi." Ovaj njemački novinar zato misli: „Malo nategnuto može se reći: Papa je novi Che Guevara."