Na otoku je sredinom kolovoza prevruće. Zbog toga Ciprani ne proslavljaju Dan neovisnosti 16. kolovoza već 1. listopada, kada minu ljetne žege. Ali Cipru ustvari nije do slavlja, s obzirom da je otok podijeljen već 46 godina - od ciparskog rata. Na sjeveru žive turski, a na jugu grčki Ciprani. Između njih su čelična ograda, osmatračnice i Plave kacige UN-a. To sve dijeli dva naroda.

„Ne znam što je sada ujedinjenje"

Ali koga god na Cipru pitali vjeruje li u ponovno ujedinjenje te kako bi grčki i turski Ciprani trebali živjeti zajedno, odgovara se najčešće slijeganjem ramenima. Nitko si to ne može zamisli. Youla Koutsoftides iz primorskog grada Pafosa na jugu Cipra odmahuje glavom: „Ujedinjenje, ne znam što je sad ujedinjenje. Teško je. Veoma je teško."

Jer u Pafosu nikad više neće biti tako kao što je bilo u njenom djetinjstvu. Tada su grčki i turski Ciprani živjeli zajedno u istom gradu. Youla pokazuje rukom na hamam, nedavno renovirano tursko kupalište u Pafosu i sjeća se vremena prije 1974.: „Tamo, u hamamu, su zajedno bili grčki Ciprani i turski Ciprani. I svuda, također i na našoj tržnici, smo bili u jako dobrim odnosima. Jako dobrim."

Prebacivanje krivice

Sve to je nestalo s ljetom 1974. Grčki nacionalisti su izveli puč i htjeli čitav otok pripojiti Grčkoj. Ali to je spriječila turska vojska. Ona je službeno zauzela sjeverni dio otoka kako bi zaštitila turske Ciprane. Ali vojska je također protjerala desetke tisuća grčkih Ciprana iz njihovih domova, koji su spas potražili na jugu otoka.

S druge strane su svi turski Ciprani morali napustiti južni dio otoka i naseliti se na sjeveru. Od tada ova dva naroda živo striktno odvojeni i jedan drugom prebacuju krivicu za podjelu otoka.

Odrastati bez predrasuda

Grčka Cipranka Andri Christofidou želi to prevladati. Ona se zajedno s turskim Cipranima angažira na pomirenju. Pri tom ovoj 27-godišnjakinji ponovno ujedinjenje nije uopće toliko važno.

„Ne znam hoće li se to dogoditi za mog života. Nama je prvenstveno u interesu spojiti ljude, ljude različitih nacionalnosti. Pa čak i ako se ni to ne dogodi, ljudi bi konačno trebali odrastati bez ovih užasnih predrasuda prema drugoj etničkoj skupini; oni bi trebali u drugima vidjeti samo ljude", zaključuje Andri Christofidou.