Deutsche Welle: Gospodine Seufert, objasnite nam zbog čega turska eksploatacija plina iz bušotina ispred obala Cipra nije u skladu sa međunarodnim pravom?

Günter Seufert: Od 1994. je na snazi Sporazum UN-a o pravima na moru (UNCLOS), koji ima status etabliranog zakona. Turska međutim, za razliku drugih zemalja istočnog Sredozemlja, nije pristupila ovom sporazumu. U međuvremenu Grčka, Cipar, Izrael, Egipat i dijelom Libanon imaju zaključene ugovore na bazi UNCLOS-a. Riječ je o bilateralnim sporazumima o međusobnom razgraničenju njihovih ekskluzivnih ekonomskih zona.

S obzirom na to da Turska nije pristupila toj konvenciji o pravima na otvorenom moru, ona dovodi u pitanje bilateralne sporazume zemalja koje graniče s njom. Time Ankara minira dogovor kojim se regulira podjela teritorijalnih voda u istočnom dijelu Sredozemlja. Time je Turska sama izazvala antiturski front i izolaciju u regiji. Sada vojnim prijetnjama i akcijama koje su u suprotnosti s međunarodnim pravom pokušava prekinuti izolaciju.

Želi  li turska vlada, s obzirom na eksploataciju plina u vodama Cipra, protiv sebe podići sve zemlje istočnog Sredozemlja?

Mislim da je u pitanju pogrešna procjena. Pozicija Turske je zapravo nepromijenjena. Tamo smatraju da Republika Cipar svoja nalazišta plina mora da dijeli sa Ciparskim Turcima. Prema mišljenju Ankare, turski Ciprani moraju biti uključeni u planiranje eksploatacije plina, izgradnju postrojenja za pretvaranje plina u tekući plin ali i u kasniju prodaju plina. Ovaj stav Ankare nije ništa novo. Ono što je novo je da Turska u istočnom dijelu Sredozemlja nema više saveznike, koji bi joj politički mogli pomoći kako bi načinila korak dalje u provedbi svojih ciljeva. Stoga se ona stalno vraća militantnoj retorici i prijeti da će upotrijebiti vojsku kako bi sprovela ono za što misli da ima pravo.

Eksploatacijom plina na obalama Cipra, Turska se zamjerila ne samo zemljama susjedima već i Europskoj uniji. EU je priskočila u pomoć svoj članici Cipru i odlučila podići sankcije Turskoj. Pritaje li Turska na to da zauvijek izgubi perspektivu ulaska u EU?

Očito je da sadašnjoj turskoj vladi europska perspektiva nije dovoljno važna. Što Turska o tome misli može se prosuditi iz onoga što je prije nekoliko dana izjavio Erdogan. Usprkos činjenici da je Turska s EU-om sklopila gospodarske sporazume a sa SAD-om ušla u vojne saveze, turski predsjednik smatra da prijetnja Turskoj dolazi uglavnom od zemalja sa Zapada.  Za sadašnju tursku vladu su SAD primarni sigurnosno-politički politički izazov. To znači da se Turska danas osjeća više ugrožena od strane SAD-a nego Rusije. To objašnjava zašto te „sankcijice" EU-a i time izazvano veće političko distanciranje od Bruxellesa za tursku vladu nije od neke važnosti.

Kako predsjednik Republike Cipar Nikos Anastasiadis, tako i vođa Ciparskih Turaka Mustafa Akıncı izražavaju spremnost za nastavak pregovora o ujedinjenju otoka. Istovremeno Ankara najavljuje da u sjevernociparskom gradu Famagusti, koji se nalazi na liniji razdvajanja i koji je izgubio sjaj nekadašnjeg omiljenog turističkog centra, namjerava izgraditi vojnu bazu. Do sada se razgovaralo o tome da se ovaj grad, nakon ujedinjenja, prepusti ciparskim Grcima. Kako sada shvatiti ovu najavu o izgradnji baze za mornaricu?

Pretvaranje Famaguste u tursku vojnu bazu je dio militarizacije turske vanjske politike u istočnom Sredozemlju. Ankara danas ponovo govori o tome da je prisutnost turskih vojnih snaga na Cipru preduvjet za sigurnost Turske. To je u skladu sa službenom turskom pozicijom od dolaska Erdoganove AKP na vlast 2002. godine, što znači da se pitanje Cipra promatra kao sigurnosni aspekt u interesu Turske.

Razlog zbog kojeg dvojica Ciparskih vođa ponovo govore o pregovorima za ujedinjenje, potpuno je drugi. Obojica pokušavaju steći odnosno sačuvati međunarodni legitimitet. A to je moguće samo ako se, u najmanju ruku, prave da su zainteresirani za rješenje Ciparskog pitanja. Ja međutim sumnjam u to da je ijedna strana zainteresirana za ujedinjenje. Ciparski Grci su 2004. propustili svoju šansu, kada su odbili plan tadašnjeg glavnog tajnika UN-a Kofi Annana. A Ciparski Turci su u godinama nakon toga odbijali pristati na razne kompromise.

Günter Seufert od 2010. radi za Zakladu za znanost  i politiku (SWP) u Berlinu i zadužen je za Tursku i Cipar. Nekoliko godina je živio u obje ove zemlje i predavao na njihovim fakultetima a događaji u ovim zemljama su i stalna tema njegovih radova.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android