Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan sastaje se u petak (5.8.) s ruskim kolegom Vladimirom Putinom u ruskom ljetovalištu Soči. Očekuje se da će razgovarati, između ostalog, o ratu u Ukrajini i obnavljanju izvoza žitarica preko Crnog mora, u čemu je Turska imala posredničku ulogu.

Uoči tog susreta, DW je razgovarao s Marinom Vorotnjuk, jednom od vodećih stručnjakinja za regiju Crnog mora na Kraljevskom institutu (RUSI) u Londonu, i to o ulozi Ankare kao posrednika – ali i o tome kako Erdogan uspijeva politički balansirati između Rusije i Ukrajine.

DW: Gospođo Vorotnjuk, može li se reći da je obnavljanje ukrajinskog izvoza žitarica uspjeh, posebno za Tursku kao posredničku naciju i njenog predsjednika Erdogana?

Marina Vorotnjuk: Prije svega, pozicija Turske u odnosu na Ukrajinu i Rusiju je prilično složena i dvosmislena. Iako je Turska članica NATO-a, uvijek se trudila biti most između Zapada i Rusije. Turska ima svoje strateške nacionalne interese i nije joj u interesu zauzimati otvoreno pro-NATO ili prorusku poziciju, pa ni proukrajinsku poziciju. Činjenica da je uspjela odigrati ulogu posrednika između Ukrajine i Rusije u ovom sporazumu oko žitarica je vjerojatno dokaz da Rusija također vidi ulogu Turske kao vrlo korisnu za ruske interese i da onda, naravno, pokušava izvući neke diplomatske i političke dividende. Ukidanje blokade ukrajinskih luka je jako važan događaj, a uloga Turske ovdje je zaista značajna.

Što je Erdoganova tajna? Kako uspijeva sjediti na dvije stolice? S jedne strane, Turska isporučuje bespilotne letjelice Bayraktar Ukrajini i istovremeno se pozicionira kao posrednik. Istovremeno, Turska ne uvodi sankcije Rusiji – ona zapravo pomaže Rusiji da dobije zapadnu robu, onu koja je pogođena sankcijama.

Ta pozicija odražava stratešku kulturu Turske. Turska ima svoje strateške interese i u tim interesima je da igra ulogu ravnopravnog partnera i Rusije i Ukrajine. Odnosno, za Tursku nije kontradiktorno to što isporučuje bespilotne letjelice Bayraktar Ukrajini ili, na primjer, Azerbejdžanu u sukobu u Nagorno-Karabahu, gdje također postoje izvjesne kolizije s ruskim interesima. Ili pak protivnicima Rusije u Siriji ili Libiji, dok istovremeno kupuje ruske sustave protuzračne obrane S-400 i dozvoljava ruskoj kompaniji Rosatom da izgradi nuklearnu elektranu u Akuju u Turskoj, ili to što kupuje ruski plin.

Dakle, postoji niz faktora koji se na prvi pogled čine kontradiktornima. Ali, Turska uspijeva održati balans između Rusije i Zapada. Pitali ste u čemu je Erdoganova tajna. Mnogi često kažu da postoji kemija između Erdogana i Putina: dva autoritarna lidera koji imaju određeni stil rukovođenja i mogu tražiti rješenja za određena konfliktna pitanja na najvišoj razini – vrlo često povjerljivo, kako kažu. Ali, svjesni smo da se ovdje sigurno ne radi o povjerenju, već o izvjesnom poštivanju interesa druge osobe. I to poštivanje im omogućava da dijele zone utjecaja u regiji, uključujući i Crno more.

Mnogi su predviđali da će se otvorena podrška Turske Ukrajini prije ili kasnije pretvoriti u neku crvenu liniju za Rusiju i dovesti do izravne konfrontacije između Rusije i Turske. No, još uvijek ne vidimo otvorenu konfrontaciju.

Govorite o crvenoj liniji. Kuda ide Rusija u suradnji s Turskom?

Turska jako pazi da ne prijeđe te crvene linije. Isporuka Bayraktara je otvoreno pitanje u odnosima između Rusije i Turske. To je ruska rana po kojoj Turska gazi, ali u isto vrijeme čini sve da ona ne boli previše i pokušava to nadoknaditi ustupcima u drugim strateškim područjima. Na primjer, pokušava vrlo oprezno reagirati na rusku politiku u Crnom moru. Usprkos činjenici da je Turska izuzetno važan igrač na Crnom moru, mi i dalje vidimo da ona dozvoljava Rusiji da dominira Crnim morem.

Turska pokušava ponuditi Rusiji određene dividende time što se ne pridružuje sankcijama, što nije zatvorila svoj zračni prostor za ruske zrakoplove nakon 24.2., dozvoljava ruskim avionima međunarodne letove, a osim toga poziva ruske turiste da dođu u Tursku.

U kojoj mjeri Erdogan igra svoju igru u ovoj konfrontaciji Rusije i Ukrajine? Ili on još uvijek koordinira svoje akcije s SAD-om?

To je teško reći. Činjenica je da je tursko-američki dijalog posljednjih godina bio u sjenci vrlo ozbiljnih sukoba. Kada je Joseph Biden postao predsjednik, postojale su nade da će pokušati obnoviti dijalog s Turskom, svjestan strateške težine Turske. Trenutno ne vidimo značajno poboljšanje u ovim odnosima. Zato ne mogu reći da postoji neka konkretna svakodnevna koordinacija što se Rusije tiče. To mi izgleda nemoguće. Ali, naravno da se u obzir uzimaju interesi drugih.

U Turskoj je već održano nekoliko rundi pregovora između Rusije i Ukrajine. U kojoj mjeri Turska može pokušati u idućim tjednima ili mjesecima oprezno potaknuti Ukrajinu da nastavi pregovore s Rusijom, na primjer o prekidu vatre?

Jako sam pesimistična u vezi s tim pitanjem. U kojoj mjeri posrednik može igrati konstruktivnu ulogu ako država agresor nije spremna zaustaviti svoje oružane akcije? Mislim da trebamo biti svjesni ograničene pozicije Turske po ovom pitanju. Što se tiče pokušaja Turske da pritisne Ukrajinu za neku vrstu sporazuma, već vidimo ovo: ako pogledate rječnik Erdogana i drugih turskih dužnosnika, oni kažu da je jako važno sklopiti mir i pokušavaju pažljivo zaobići pitanje tko je glavna prepreka miru. Ovo što Rusija sada radi je samo pokušaj da se kupi vrijeme. To je pokušaj da se predstavi kao partner od povjerenja kome je stalo do prehrane svijeta, a koji u stvari ostvaruje svoje vojne ciljeve u Ukrajini. A ako Turska pokušava predstaviti sporazum oko žitarica kao put za postizanje sporazuma, to mi se čini malo iluzornim, jer u ruskoj strateškoj računici ova dva faktora, odnosno dvije političke orijentacije, svakako mogu koegzistirati.

Marina Vorotnjuk je suradnica na Kraljevskom institutu (RUSI), vodećem britanskom think tanku za pitanja obrane i sigurnosti. Bavi se sigurnosnim pitanjima u crnomorskoj regiji, ruskom, ukrajinskom i turskom vanjskom politikom i rusko-ukrajinskim sukobom.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu