„Kada su predsjedniku Aleksandru Vučiću na komemoraciji 24. ožujka pošle suze, bio je predstavnik srpskog društva po tome koliko je šok i danas dubok. Doduše, Vučić nijednom riječju nije spomenuo žrtve na drugoj strani", piše Erich Rathfelder za dnevnik Tageszeitung: „U srpskom tisku se ni ne izvještava o tome da postoje masovne grobnice s Albancima iz vremena rata. Široka srpska javnost zna samo za jednostranu sliku priče, iako se neki oporbenjaci tome suprotstavljaju. Ona ne zna ništa o etabliranju represivnog sustava poslije revizije srpskog Ustava iz 1989. Ona ne zna gotovo ništa o početku 90-ih godina, kada su Albanci izletjeli iz državne službe i gospodarstva. Ona ne zna ništa o svakodnevnom tlačenju kojem su Albanci bili izloženi svih tih godina. I ne diskutira o tome da je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević sklapanjem mira u Bosni spriječio mirno rješenje za Kosovo. Za nju su borci UČK, koji su se poslije pojavili, samo teroristi protiv kojih se trebalo boriti svim sredstvima. Jer, u srpskom povijesnom mitu 19. stoljeća Kosovo je 'kolijevka nacije' koju valja braniti svim sredstvima – sve i ako Srbi na Kosovu odavno predstavljaju manjinu."

„U skladu s time je većina srpskog stanovništva podržavala brutalne akcije srpskih policajaca i vojnika. Uništavanje čitavih poteza zemlje, spaljivanje trećine albanskih sela 1998., godinu dana prije akcije NATO-a, ne postoji u kolektivnoj svijesti Srba. Srpski general Ratko Mladić je 1995. masovno ubojstvo više od 8.000 Bošnjaka u bosanskoj Srebrenici nazvao 'osvetom Turcima'. To se odnosilo na (izgubljenu) bitku protiv Osmanskog carstva na Kosovu polju 1389. Šesto godina kasnije su to dakle Bosanci imali platiti životom. I danas ogromna većina u srpskoj javnosti odbija priznati Srebrenicu kao genocid."

„Događaji u Srebrenici su stvorili foliju za odluku NATO-a. Ni to se ne opaža kao povijesna činjenica. Da je Milošević pristao na Sporazum iz Rambouilleta koji je bio posljednji pokušaj mirnog rješavanja problema, Kosovo bi danas neosporno još bilo srpsko državno područje. On je propustio šansu. Zato su Amerikanci i Britanci požurivali na rat."

„Pri odluci crveno-zelene (njemačke, op. ur.) vlade da se zbog Kosova vojno intervenira u Srbiji, srpski zločini u Bosni, genocid u Srebrenici, sigurno su psihološki imali ulogu. Šok iz Srebrenice je bio pozadina za ukazivanje Joschke Fischera na njemačku poziciju poslije Drugog svjetskog rata: 'Nikad više Auschwitz; nikad više rat'. Nikad više Auschwitz u vezi s balkanskim ratovima znači: nikada više ne dozvoliti monstruozne zločine pred našim očima. Na Kosovu je prijetilo ponavljanje događaja iz Bosne."

„Obrazloženje koje je potjecalo iz razračunavanja s njemačkom poviješću su druge sile zahvalno preuzele. Za to su imale i razlog. Od 20-ih godina različite srpske vlade su pokušavale promijeniti etnički sastav na Kosovu u svoju korist. O tada nastalom spisu srpskog političara Vase Čubrilovića – planu da se Albance odstrani s Kosova – u Srbiji 90-ih godina se ponovo na široko raspravljalo – a od 1998/99. taj plan je i provođen. S NATO-ovom intervencijom 1999. ta strategija se samo radikalizirala. Srbi su deportirali 900.000 Albanaca u Makedoniju i Albaniju, pri tome je ubijeno 13.000 ljudi."

„Nakon što je Milošević u lipnju 1999. kapitulirao, te izbjeglice su se mogle vratiti. Sada su pobjegli mnogi Srbi, prije svega državni službenici koji nisu potjecali s Kosova, jer su morali strahovati od osvetničkih činova Albanaca. I Srbi s Kosova su imali žrtve. Danas na Kosovu živi još samo 120.000 od nekadašnjih 220.000 kosovskih Srba."

„Unatoč svemu: poslije 20 godina situacija na Kosovu se unekoliko smirila. Država proglašena neovisnom 2008. je multietnički obojena. I kosovski Srbi su dio vlade. Od prije nekoliko mjeseci se pregovara o tome da Srbija diplomatski prizna Kosovo. Vučić, bivši ministar Slobodana Miloševića za informiranje, sada pregovara s bivšim vođom UČK Hashimom Thacijem o razmjeni područja. Srpska područja na sjeveru bi trebala pripasti Srbiji, albanska područja oko grada Preševa – Kosovu. Tada bi Srbija trebala diplomatski priznati Kosovo. Ali može li Vučić uvjeriti svoju vlastitu javnost, koju je sam manipulirao, da se odrekne Kosova?"

„Na obje strane bi se trebalo mnogo šire diskutirati o prošlosti. Albanci koji su imali 13.000 žrtava u osnovi su spremni za to, ali će to moći samo ako srpsko društvo prizna te žrtve. Stvaran mir, kako je to jednom rekla srpska istraživačica genocida Janja Beč, moguć će biti samo kada ljudi, potreseni zbog prošlosti, budu mogli zajedno plakati. Vučić i Thaci to do sada nisu mogli", piše Erich Rathfelder za dnevnik Tageszeitung.

Priredio Saša Bojić