Sredinom rujna 2008. dva dana se iza zatvorenih vrata i prozora s rešetkama u središnjoj banci u New Yorku odvijala prava drama. Radilo se o sudbini ne samo Wall Streeta nego cijelog financijskog svijeta. U glavnim ulogama: tadašnji predsjednik njujorške središnje banke Timothy Geithner, ondašnji američki ministar financija Henry Paulson i najvažniji ljudi američke financijske branše, odnosno šefovi banaka Goldman Sachs, Morgan Stanley, Merrill Lynch i Lehman Brothers. U nedjelju (14.9.2008.) navečer dogovor je pao: kako bi se izbjegla sigurna propast, Merrill Lynch bit će prodan banci Bank of America.

A onda je u noći od nedjelje na ponedjeljak uslijedio idući šok: objavljeno je da investicijska banka Lehman Brothers nakon 158 godina postojanja odlazi u stečaj. Na američkim burzama počeo je kaos. U ponedjeljak (15.9.2008.) već uoči otvaranja burzi indeks Dow Jones je pao za 300 bodova. Crne vijesti su se jednostavno nizale jedna za drugom. Alan Valdes, koji je radio na burzi više od 20 godina, tog je povijesnog dana za američku televiziju komentirao: "Nikada još nisam doživio burzu u takvom stanju. Da mi je netko rekao da će doći dan kada više neće postojati Merrill Lynch, ne bih mu vjerovao. Ovo što se ovdje događa ući će u povijest."

Propast banke zbog uvrijeđenog ministra?

No, zašto je američka vlada dopustila da propadne Lehman Brothers kada je samo pola godine ranije od sigurne propasti velikodušno spasila banku Bear Stearns? Na Wall Streetu kruži neslužbena verzija odgovora na to pitanje. U ljeto 2008. navodno su se na večeri sastali tadašnji ministar financija Paulson i šef Lehman Brothersa Richard Fuld. Priča se da je Paulson Fuldu davao upute za sprječavanje krize, na što je Fuld odgovorio kako njemu savjeti nisu potrebni. Paulson se na to uvrijedio, što je, kako tvrde upućeni, dovelo do toga da državna pomoć Lehman Brothers-u bude uskraćena. I Sharyn O‘Halloran, profesorica političke ekonomije na sveučilištu Columbia u New Yorku, smatra da srž problema nije u lošim hipotekama. Jer, kako kaže, druge banke su taj problem uspjele riješiti. "Nakon propasti Lehmana banke su prestale jedna drugoj posuđivati novac. Jer, sumnjalo se u likvidnost svih banaka", ističe Sharyn O‘Halloran.

Povjerenje u tržišta kapitala bilo je poljuljano. Katastrofu više nije bilo moguće zaustaviti. U utorak, 16. rujna 2008., i osiguravateljska kuća American International Group (AIG) našla se pred stečajem. Američka vlada je spasila taj koncern s 85 milijardi dolara državne pomoći. Burzijanac Arthur Cashin se prisjeća da se na Wall Streetu pričalo da je vlada dobila telefonske pozive iz svih najvažnijih financijskih metropola svijeta: iz Tokija, Frankfurta, Pariza, Londona. Navodno su svi zatražili intervenciju države, jer je AIG bio upleten u brojne međunarodne poslove. "Ako ga pustite da propadne, širom svijeta će izbiti kaos", upozorili su financijski stručnjaci. Spašavanje AIG-a Washington je do danas koštalo 182 milijarde dolara.

Jeftini krediti kao uzrok financijske katastrofe

Sve je počelo krajem 90-ih godina kada je tadašnji američki predsjednik Bill Clinton proglasio da svaki Amerikanac ima pravo na vlastitu kuću. Kamate za stambene kredite u to su doba bile vrlo niske. Stotine tisuća ljudi je potpisalo ugovore, da bi nakon nekoliko godina shvatili da nisu u stanju vraćati novac. Uslijedio je val prisilnih prodaja kuća, cijene su padale, a banke se nisu uspijevale riješiti svojih hipoteka. Naravno, to nisu bili jedini rizični poslovi na tržištu kapitala.

Danas, godinu dana kasnije nameće se pitanje jesu li ulagači, političari i bankari nešto naučili iz krize? Sharyn O‘Halloran je skeptična: "Što se tiče njihovog ponašanja, odgovor je jasan: ne. Jer, iskušenje još uvijek postoji. Naime, bankari i dalje dobivaju milijunske premije za brzo ostvarene dobiti."

Autori: Miriam Braun / Jens Korte / Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: M. Ljubičić