Bio je to "dan koji nas je sve promijenio", rekao je na desetoj godišnjici obilježavanja masakra u srednjoj školi Culumbine u američkoj državi Colorado tadašnji američki predsjednik Bill Clintom. 20. travnja 1999., ne slučajno na 110. rođendan Adolfa Hitler, su dva američka učenika, Eric Harris i Dylan Klebold, sproveli u djelo plan koji su prije toga mjesecima detaljno pripremali. Namjera im je bila izazvati eksplozije dviju bombi u školi, a potom na parkiralištu pucati u učenike koji bježe iz škole. Cilj je bio ubiti barem 250 ljudi.

Tog dana oni su, naoružani do zuba, ušli u školu i u tamošnjem cafeu postavili dvije sportske taške u kojima su bile bombe od plinskih boca koje su sami napravili. No, tempirani upaljači nisu funkcionirali. Kada su njih dvojca, starih 17 i 18 godina, to shvatili, počeli su nasumice pucati po učenicima koji su im se našli pred cijevima oružja.

Novi stupanj ludila

Većinu žrtava su ubili u školskoj knjižnici. Tamo je jednoj učiteljici pošlo za rukom aktivirati alarm. Kada su specijalne jedinice policije ušle u školu, sve je već bilo završeno. Kasnije su preslušane snimke aktivirane nakon poziva u pomoć. Do danas nije jasno zašto su atentatori nakon masakra u knjižnici obilazili školu, ali više nisu ubijali. Na kraju su se njih dvojca zabarikadirali u knjižnici i izvršili samoubojstvo. Prije toga njih dvojica su ubili 12 učenica i učenika, 25 ih je teško ranjeno. Trinaesta žrtva je bio jedan učitelj srednje škole Columbina.

To ime, Columbina, postalo je sinonim strave kada učenici posegnu za oružjem i počnu ubijati đake, s kojima su donedavno sjedili u klupi. Fenomen takozvanih "school shootings" je bio poznat od ranije, u godinama prije masakra u Columbini se povećavao i njihov broj i broj žrtava. Ali masakr u ovoj srednjoj školi je imao novu kvalitetu: prije masakra, njih dvojica su u video poruci detaljno objavili što namjeravaju. Prije toga oni su bili marginalci, nakon masakra su postali svjetski poznati. Time su oni inspirirali mnoge druge, koji će u godinama koje slijede uz varijacije ponavljati njihovo ludilo.

Zašto?

Nakon masakra, mnogi su počeli postavljati pitanje: zašto? Za istražitelje je posebno važna bila činjenica da su dvojica atentatora snimili više videa, u kojima objašnjavaju svoje motive. Na taj su način oni željeli odrediti, kako bi ih ostatak svijeta trebao vidjeti. Većina tih videa snimljena je u podrumu kuće Harrisovih roditelja - zbog čega su dobile i naziv "podrumske trake". Nakon analize, istražitelji su sve trake uništili, kako bi spriječile njihovo imitiranje od strane drugih potencijalnih atentatora.

Dijelove traka su prije njihovog uništenja ipak vidjeli novinari magazina Time. U reportaži koju su napisali, ustvrdili su da je prva traka bila "gotovo nepodnošljiva". Buduće ubojice tu ustvrđuju kako oni nikoga ne oponašaju i da žele biti puno bolji nego neki raniji atentatori u školama. Njihov je plan puno bolji "od onih idiota iz Kentockya, koji su samo htjeli da ih drugi cijene".

Što je Harrisa i Klebolda nagnalo na njihov čin, o tome su razvijeme različite teorije. Svi se slažu međutim u tome da se radilo o dvojici marginalaca, koji su se za to guranje u stranu željeli osvetiti svojim suučenicima. U jednom tekstu Klebold je zapisao: "Tri metka pogađaju najvećeg štrebera u glavu."

Naravno da se pažnja javnosti okrenula i na roditelje. Kako je moguće da su oni odgojili dva monstruma? Kleboldovi roditelji su na to odgovorili da on nije zbog njihova odgoja, već usprkos njemu skrenuo s pravog puta. U jednom od videa je Harris citirao Shakespeareovu Oluju: "Dobra majka rodila je lošu djecu." Kasnije je američki redatelj Michael Moore napravio dokumentarni film "Bowling for Columbine", za koji je 2003. dobio i Oskara. U filmu on pokazuje kako je jednostavno u Sjedinjenim Državama doći do oružja svake vrste.

20 godina punih krvi

Columbine je doduše bio posebno strašan školski masakr, ali nikako nije bio ni prvi, a pogotovo ne posljednji. Posebno su u sjećanju masakr iz 2012. kada je u jednoj osnovnoj školi u Sandy Hooku jedan muškarac ubio 20 učenika i sedmoro odraslih. Ili masakr u tehničkoj visokoj školi Virginia Tech, kada je 2007. jedan atentator ubio ukupno 32 osobe.

Ti su masakri pokrenuli u Sjedinjenim Državama žestoku polemiku o ograničenju pristupa oružju, u najmanju ruku automatskom oružju, ali sve ambicioznije reforme u tom pravcu su zaustavljene otporom moćnog lobija proizviđača i trgovaca oružjem. Oni se pritom pozivaju na drugi dodatak američkom ustavu, kojim se državi zabranjuje oduzimanje razoružanje građana.

Nakon prošlogodišnjeg masakra u Parklandu na Floridi, u kojem je jedan bivši učenik Marjory Stoneman Douglas Highschool ubio 14 učenika i troje odraslih, preživjeli učenici te škole su pokrenuli veliku kampanju za strožu regulaciju prodaje oružja. Najpoznatija među njima je 19-godišnja Emma Gonzalez. Vrhunac te kampanje je bio "March for Our Lives", sa stotinama manifestacija širom SAD.

"Generacija Columbine", učenici dakle, koji su rođeni nakon masakra 1999., pokazuje da više ne pristaju na ulogu žrtve i opasnost koja vreba u školama. A da je ta opasnost realna, pokazuju i podaci "Gun Violence Archive": samo u prva tri mjeseca ove godine je širom SAD u tzv. "Mass Shootings" - pojam koji je teško prevesti - ubijeno najmanje 112 osoba.