Sve do ramena sam zario ruku u jednu gradsku košaru za otpatke i trud mi se ovaj put isplatio: plastična boca od kole. Meka plastika, to je mnogo bolje od staklene ili tvrde višekratne. Ova vrijedi 25 centi, to je nešto kao šestica na lotu kod skupljanja boca. Trpam je u svoju plastičnu vrećicu i brzo idem dalje. Pognute glave, ne želim druge prolaznike pogledati u oči. Ali ipak osjećam njihove poglede.

Već mi je bilo neugodno „slučajno" pogledati u košare za otpatke. Ali to kopanje po smeću nasred ceste, to je... Što je to? Neugodno, nečasno, ponižavajuće – to bi rekla većina ljudi u Njemačkoj. Ali za neke je to jednostavno radna svakodnevica.

Nema brojki koliko takvih ljudi ima, muškarca i žena. Ali svatko tko drži oči otvorene, vidjet će ih u svim gradovima Njemačke. Broj se još povećao 2006. Svjetskim nogometnim prvenstvom u Njemačkoj kada su promijenjene odredbe o naknadi za takvu ambalažu. Od onda ih ima sve više, sve su bolje „opremljeni" – torbe nisu dovoljne, neki su negdje našli kolica iz samoposluge, dječja kolica, posebne štapove sa hvataljkom, nekako su našli i ključeve za zatvorene košare...

„Nestaju" milijuni eura

Svi traže još jednu bocu, uzimaju ih i od ljudi, kad ih ostave na putu ili... Da, kad ih bace u košaru. I makar ima toliko skupljača, mnoštvo boca nestane netragom: po procjenama poduzeća koja se bave reciklažom, oko 720 milijuna boca za jednokratnu uporabu se nikad ne vrate. Svake godine! Samo u Njemačkoj!

Svaka takva boca donosi 25 centi, dakle to je oko 180 milijuna eura! A onda tu dolaze i staklene i višekratne boce koje ovdje donose 8, odnosno 15 centi. Taj novac je negdje na cesti, samo ga treba naći.

Koliko se skupi? Isplati li se to? Može li se od toga živjeti? I kako je to kad čovjek ovisi o onome što je za druge ljude smeće?

Jednog dana sam krenuo kroz Berlin da sve to otkrijem. Lijep je jesenski dan, na svježem ste zraku, sunce sja. To nije ni tako loše, bolje nego sjediti u redakciji, razmišljam dok krećem s naprtnjačom prema centru. Na početku uopće ne gledam u košare za otpatke, još uvijek je to s onu stranu granice mog srama. Umjesto toga gledam po pločniku, u parku, pred kućama. Svugdje ima mnogo boca, ali na žalost su sve to boce od vina ili žestokih pića: u Njemačkoj za njih nema naknade. Zašto je to tako – pitajte nekog pametnijeg.

Prvih osam centi

Jasno mi je, ovim putem su već prošli „profesionalci". Ali samo hrabro naprijed. I doista, u grmlju leži jedna prazna boca meksičkog piva. Radost mi muti truli komadić limuna koji već očito dugo pliva u mutnoj, smrdljivoj tekućini u boci. Traje neko vrijeme dok sve to nekako ne istresem na pločnik, ali novac je tu: prvih osam centi je stiglo u moju vrećicu.

Kad nakon više od sata dospijevam do Alexanderplatza u središtu Berlina moj utržak su ravno četiri boce. Zapravo to nije baš tako lako, da prvo popijem jednu kavu? Vidim muškarca koji ciljano bez cilja prolazi kroz tamošnji željeznički kolodvor. Zastaje pred jednom košarom za otpatke, kratko gleda u nju i prolazi dalje. Slijedim ga i pitam: „Oprostite, skupljate li boce?"

Björn mi kasnije uz šalicu kave priznaje da sam ga dobrano preplašio. Njemačke željeznice su zadužile čuvarske službe da hvataju skupljače boca i da ih istjeraju iz kolodvora – ne baš ugodno pa se vi požalite policiji, ako hoćete. Ponekad su i u civilu, kaže nam 58-godišnjak.

On skuplja boce šest, sedam sati na dan, svaki dan u tjednu. Ali – to više puta naglašava – to je samo privremeno. Ubrzo će početi voziti taksi, onda je gotovo s ovim. Zapravo je on električar, ali nakon 22 godine u tvrtki, ona je propala. Dobivao je poslove na određeno vrijeme, ali je pao u nezaposlenost. „Od tada pokušavam spojiti kraj s krajem", kaže i glas mu malo podrhtava.

Potpora za nezaposlene nije dovoljna, zato su tu boce: „Tu dođe za oko dvije kutije cigareta" – po njemačkim cijenama to nije malo, oko 15 eura. Björn nosi čistu odjeću, nove tenisice, brkove, kratka sijeda kosa. Tu sjedi netko tko se ne želi predati. Čak i pod cijenu da skuplja smeće drugih ljudi. „Samo da sjedim naokolo, to ne donosi ništa", kaže mi.

Kolaps socijalne države

„Skupljači boca se svojim radom definiraju kao ljudi koji još uvijek rade i koji pripadaju u naše društvo. To je strategija uspona svog statusa koja također često i uspije", kaže nam doktor sociologije Alaban Knecht koji je objavio i studiju o skupljačima boca. Jedva da je netko od tih skupljača pravi beskućnik. Mnogi su umirovljenici ili oni koji primaju socijalnu pomoć. Dakle ljudi koji imaju određen prihod, ali koji im je nedovoljan za život. I onda je tu naknada za ambalažu.

„Taj sustav naknade je zapravo dobar, ali naravno da to ne može biti nadomjestak za socijalnu skrb države: da ih se jednostavno pusti da samo skupljaju boce", kaže nam Knecht. „To je i pokazatelj da socijalna država više ne funkcionira na pravi način i da su mirovine previše niske." Ali živjeti samo od boca nađenih na cesti – to se ne može.

A pogotovo ne ako nađete tako malo boca kao što sam ih ja našao. Razgovaram i s Elmarom, on je pravi stručnjak i jasno mi je u čemu griješim. On ne oklijeva zabiti glavu u svaku košaru, nema problema niti uzeti praznu bocu i iz ruke prolaznika čim popiju zadnji gutljaj. U kratko vrijeme dok smo zajedno skupio je više boca nego što sam ih ja skupio za tri sata. To radi već godinama.

Novac ne smrdi

Koliko to ispadne na dan, pitam 46-godišnjaka? Ovisi, priznaje. U najboljim ljetnim danima s mnogo turista se sakupi i po 50 eura, po zimi je mnogo lošije. Ima točnu rutu kretanja, ali naravno da mi je ne želi odati: „To je moja poslovna tajna." Nakon svog obilaska ulica kreće i u „čišćenje" kanti kućnog otpada – Treppenterrier (terijer stubišta) se u tim krugovima zovu takvi „specijalisti". Zar mu nije neugodno tako javno kopati po tuđem smeću? „Neee. Novac ne smrdi, a ruke se mogu oprati", sažima Elmar.

Sad mi je sve jasno. Kriva je moja malodušnost. Treba željeti uspjeti. Sad više ne oklijevam niti pred kantama za otpatke. Prva me još košta truda da svladam svoj sram. Kod druge je još uvijek teško. Kod treće je već lakše. I doista: razmjerno brzo nalazim tri plastične boce, svaka po 25 centi. Sad krećem „za istać". Ali odmah zatim mi nestaje hrabrosti.

Pa što ja tu radim? Ovako, bez rukavica zabadam ruku u košaru za smeće, to nije bezopasno. Može biti nešto oštro, igle, slomljeno staklo, a onda i izmet i tko zna što, možda još neugodnije...

Za danas mi je dosta košara za otpatke i nalazim još par boca na pločniku. Noge me bole, cijeli dan sam proveo na ulici. Ruke su mi prljave.

Poruka je: to je ponos

Odlazim u samoposlugu i stavljam svoje boce u automat. Na ekrančiću piše moj dnevni utržak: 1 euro i 38 centi. Dobro, da sam ponio rukavice možda bi kopao po više kanta i onda bi možda bilo...

Ali zapravo nije bio oprez koji mi je branio dublje kopati. To je bio moj ponos. Jer radi se o ponosu kad je riječ o skupljanju boca. Mnogi mogu misliti da ljudi koji kopaju po kantama sami sebe stavljaju izvan našeg društva. Zapravo, mnogi to čine zato jer žele biti dio svih nas, biti „normalni", svojim rukama zarađivati za život. Odbijaju prihvatiti udarce koje im je zadalo naše društvo.

Odriču se svog ponosa da bi sačuvali svoj ponos. Bocu po bocu.