Tako je njemački radio objavio napad na Sovjetski Savez i pokušaj realizacije zločinačkog plana nacista o "Lebensraumu", "Životnom prostoru" koje Reich želi stvoriti na ruševinama - i groblju Sovjetskog Saveza. Već u objavi njemačke vojske stoji laž: ne postoje nikakvi dokazi da je Staljin - koji je s Hitlerom potpisao pakt o nenapadanju par godina ranije, pripremao ikakve "goleme snage" protiv Njemačke.

Ipak, u Sovjetskom Savezu su vijest o napadu Njemačke primili s nevjericom - ali i u uvjerenju kako će 'Majčica Rusija' pobijediti i u ovom ratu, priča Stepan Karnauhov: "Bio je veoma vrući dan, upravo sam se pripremao za ispit. Odjednom je došao jedan rođak i još sa vrata mi je vikao 'Njemačka nas je napala!'. Odmah sam otrčao u Dom i sa dečkima koji su na dvorištu igrali odbojku sam počeo tražiti sobu u kojoj je postojao radio. Bili smo mladi i kladili smo se, koliko će rat potrajati dok ne pobijedimo: dva ili tri mjeseca? Neki su proricali da će potrajati pola godine."

Naravno, potrajalo je mnogo duže pa je tako i Stepan, godinu dana kasnije, morao u Crvenu armiju u kojoj je ostao sve do kraja rata. Bilanca ovog krvoprolića u kojeg se pretvorio bolesni plan Hitlerove vojske, je zastrašujuća: 3 milijuna njemačkih vojnika nije se vratilo sa "Istočnog bojišta", što je čak malo prema gubicima u Sovjetskom Savezu: poginulo je 10 milijuna vojnika, više od tri milijuna je dospjelo u njemačko zarobljeništvo iz kojih se mnogi nisu vratili. Ubijeno je i još 3 milijuna židova iz Sovjetskog Saveza, ali i oko 6 milijuna civilnih žrtava koje su Nijemci likvidirali.

Bolje ne istraživati 22. lipanj

Usprkos ovim neviđenim žrtvama, u Sovjetskom Savezu se doduše slavio dan pobjede u svibnju 1945., ali nije bilo poželjno čak niti sovjetskim povjesničarima previše istraživati dan početka tragedije, 22. lipnja 1941., objašnjava ruska povjesničarka Irina Šerbakova: "Ovaj datum povlači mnogo neugodnih pitanja - o neviđeno lošoj pripremljenosti Sovjetskog Saveza za rat, o odgovornosti za goleme gubitke, o velikom broju onih koji su surađivali sa Nijemcima na početku rata. Kada se govori o tom danu, moraju se objasniti neki golemi porazi prvih mjeseci rata, ali to proturječi nacionalnoj i patriotskoj ideju i mitu koji se stvara o tom ratu gdje se tvrdi kako je Crvena armija redala gotovo samo pobjede."

Danas se i u Njemačkoj i u Rusiji, jedva još o onom drugom govori kao o neprijatelju. Povjesničarka ima objašnjenje, kako je Rusija mogla - ne zaboraviti, ali preboljeti tolike žrtve: "Kao prvo, Rusija je na kraju pobijedila u tom ratu, a Nijemci su veoma brzo preuzeli ulogu onih koje je zadesila nesreća. Kao drugo, Nijemci su u sjećanjima velikog broja današnjih očevidaca, to znači mladih i djece u poratnom dobu, bili nesretni i gladni ratni zarobljenici Sovjetskog Saveza koji su pomagali u obnovi. A treće, dobri odnosi između Sovjetskog Saveza i Istočne Njemačke su - kako god da ih ocjenjivali - ipak imali pozitivan učinak."

Tu pouku je naučila i Njemačka: tek 1955., deset godina nakon kraja rata su posljednji zarobljeni njemački vojnici, mnogi zatočeni u radnim logorima, bili pušteni da se vrate kući. Njemački Crveni križ procjenjuje kako se od preko tri milijuna njemačkih vojnika koje je zarobila Crvena armija, njih više od jednog milijuna nije vratilo iz zarobljeništva ili je njihova sudbina nepoznata.

Ruski veteran, 87-godišnji Stepan Karnauhov, dok je živ neće zaboraviti niti 22. lipanj 1941. niti strahote koje je preživio kao vojnik Crvene armije. Za njega je dan početka "Operacije Barbarossa" i danas važan dan koji je potpuno promijenio njegovu sudbinu,. Ali niti on više ne osjeća mržnju prema Nijemcima: "Da, bili smo neprijatelji. Ali nas se odgojilo da njemački narod nije u svemu odgovoran za zločine njegovog vodstva. 'Hitler dolazi i odlazi, njemački narod ostaje'. S jedne strane smo mi bili žrtve Hitlerovog režima, ali s druge, to ste bili i vi."

Autori: O. Sosnitska, C. Rabitz (aš)

Odg. ur.: Z. Arbutina