„Kao klinci smo oduvijek sanjali da ćemo jednoga dana postati timaritelji deva", šale se Damir Hodalić i Hrvoje Gregurić odgovarajući na pitanje otkud deve u njihovim životima. Oni su jedini timaritelji tih sisavaca iz reda parnoprstaša u Hrvatskoj. A možda i šire! Obojica su po zvanju veterinarski tehničari, do sada su radili razne poslove u struci i izvan nje. Damir uzgaja konje, član je konjičkog kluba, raznosio je pizze; Hrvoje se bavi uzgojem autohtone hrvatske peradi, radio je u veterinarskim ambulantama. Pružila im se prilika, vidjeli su to kao veliki izazov - pa zašto ne bi probali? I nisu pogriješili: „Najbolji posao koji sam do sada radio“, kaže Hrvoje. „Svaki dan je drugačiji i zanimljiv na svoj način“, dopunjuje ga Damir.

Hrvatska pustinja kao izuzetni rezervat

Rođeni su i odrastali tu, na podravskim širinama, kraju od davnina poznatom po izrazito pjeskovitim tlima. Mještani su stoljećima pošumljavanjem nastojali ukrotiti pijesak kako bi od zemlje mogli živjeti i dobrim dijelom su uspjeli u tome. Međutim, istočno od Đurđevca zadržala se površina od dvadesetak hektara s pokretnim sivo-žućkastim zrncima čije je čestice vjetar nosio po okolici i zasipao usjeve. Smirili su ga i učvrstili grmom zečjak, biljke koja sprečava vjetru da odnosi poravnat pijesak, a grmolikim rastom štiti ostale sadnice. Posađeni su bagrem i bor da se smanjila brzina vjetra i spriječili premještanje pijeska.

Tako je nastao specifičan reljef pješčanih naslaga sa važnim staništima endemične biljne zajednice trave sivkaste gladice i vlasulje bradice, uz koju je vezan veliki broj biljnih i životinjskih vrsta među kojima i 300 vrsta leptira. Zbog opstanaka osebujne vegetacije i pješčanih dina područje je 1963. godine proglašeno posebnim geografsko-botaničkim rezervatom i nazvano Đurđevački pesci. Rezervat se svake godine nekoliko puta čisti od vegetacije koja ugrožava zaštićene biljke i uklanja humus koji sprečava da pijesak bude vidljiv. Mediji i izletničke brošure ovaj su fenomen nazvali Hrvatska Sahara, ali bivši gradonačelnik Đurđevca Željko Lacković nije bio zadovoljan ni ponudom za goste, ni brojem posjetitelja.

Njegovom inicijativom su nabavljene životinje koje ljudi nedvojbeno vežu uz pješčane dine: „Ako imamo pustinju, moramo imati i deve“. Ideju su kritizirali zaštitari životinja, politička oporba i lokalna gunđala, ali gradonačelnik je bio uporan. Četiri deve, jednogrbi mužjak Tomica i dvogrbe majka i kćer Đurđica i Dina te mužjak Romeo kupljeni su u Njemačkoj od uzgajivača iz malog selu blizu Hamburga.

Umilne, ali i lukave

„Gunđali su, ali su ih svi došli vidjeti. Dvije i pol godine nakon što smo ih dovezli možemo mirno zaključiti da su se deve posve udomaćile i da su ih Đurđevčani prihvatili kao svoje. Kritika više nema Bilo je pitanja kako će se prilagoditi ovdašnjoj klimi, ali deve podnose temperature do minus 20, a dvogrbe i do minus 40 stupnjeva ", govore za DW Damir i Hrvoje.

U Hrvatskoj živi još samo šest deva, dvije u zagrebačkom i četiri u osječkom zoološkom vrtu pa su na obuku za rad s devama išli u Austriji, na farmu s četrdesetogodišnjim iskustvom u uzgoju i dresuri. Dva i pol tjedna su ustajali i lijegali s devama kako bi što bolje upoznali  njihovu narav i karakter. Još su tada naučili, a u Đurđevcu potvrdili, da riječ o inteligentnim, tvrdoglavim i prefriganim životinjama s kojima treba puno živaca i strpljenja, ali i da se vole maziti, grliti i davati puse te da puno bolje čitaju emocije od ostalih životinja. „Same odabiru s kim će se od ljudi družiti. Mazne su, pa čak i posesivne. Jednom riječju - fascinantne", objašnjava Hrvoje.

Domaći veterinari su bolji od onih iz Abu Dabija

Đurđevački timaritelji vele da je posjetiteljima najvažnija interakcija sa životinjama: to da ih mogu dragati i hraniti, a nas bez ustručavanja pitati što god ih zanima. Spremni smo i tri sata pričati ako treba.

Dan počinje temeljitim četkanjem, nakon čega ih puste na ispašu. Popodne je na rasporedu lagana šetnja i trening kako ne bi zaboravile naredbe: da krenu, stanu ili se dignu.  „Imamo ritual, radimo sve točno i u isto vrijeme. Koliko god to pitome životinje bile, moramo imati gard. Za razliku od konja i krava koje nas zaobilaze, deva je životinja krda koja je naučena na stalni kontakt jedna uz drugu pa i nas tretira kao svoje pripadnike, sebi ravne", kazuje Damir.

Tomica, Romeo, Đurđica i Dina posve su zdrave životinje i u ove dvije i pol godine nisu trebale izvanrednu zdravstvenu pomoć. „Crijevne parazite rješavamo u hodu, običnim pastama. Lokalni veterani devine bolesti tretiraju kao bolesti krava ili konja. Čak je uputnije pitati lokalnog veterinara nego nekog stručnjaka iz Abu Dabija jer u Podravini su podložnije bolestima koje ovdje vladaju", objašnjava Hrvoje.

Već bile i filmske zvijezde

Već nakon šest mjeseci podravske deve su dobile priliku i za filmsku karijeru. Bilo je to nezaboravno iskustvo i za njih, i za timaritelje. Trebale su nositi ham i kovčeg, ali nigdje u Hrvatskoj nema hama za deve pa je u pomoć uskočio đurđevački šuster koji je napravio ham po mjeri. „Dobro se reagirali na konje, ali konji su se uplašili deva. One skulirane, mirne, a konji živčani, tapkaju u mjestu, šilje uši i ržu. A nas nisu prepoznale nakon šminkanja za set. Mi smo jedini ljudi koji rade s njima, a ponašaju se kao da nas prvi put vide. Ništa, uzmi pijesak, isperi se. Šminkerica se skoro rasplakala jer je maska propala“, prisjeća se Damir.

Đurđevačke deve i podravski pijesak postali su turistički hit. Samo zbog njih u Đurđevac je došlo novih 15.000 posjetitelja, a gostiju je iz dana u dan sve više pa Turistička zajednica ulaže u dodatne sadržaje: izložbe svjetskih majstora likovne umjetnosti ili koncerte. Mini zoološki vrt obogaćen i drugim životinjama. Uz đurđevačku znamenitost Stari grad, ovdje osim deva složno žive još kamerunske koze i ovce, jedna vijetnamska svinja, dvije ljame, po tri šetlandska ponija i dalmatinska magarca, jato kokoši Hrvatica, Đureki i Katice, patke mandarinke i kokoši biserke.

Bivši gradonačelnik je iznimno zadovoljan jer su deve nedvojbeno povećale vidljivost grada i dale im dodanu vrijednost. „I zadnji skeptici su promijenili mišljenje. Svi danas doživljavaju deve kao dio podravske priče o hrvatskoj Sahari. Ima deva na niz lokacija u Europskoj uniji i izvan nje, ali nigdje nisu tako dobro sjele kao ovdje“, rekao je za DW Željko Lacković.