1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Dihotomija kao poremećaj uma

Ilija Trojanov
5. studenoga 2016

Političke rasprave koje nas okružuju obilježene su razmišljanjem u kategorijama krajnosti: "ili-ili" - to je načelo koje ne vodi nikamo.

Ilija TROJANOW
Foto: picture-alliance/Ulrich Baumgarten

Razmišljanje u dihotomijama je stupanj koji prethodi idiotiji. Onima koji to još nisu shvatili naša stvarnost pruža mnogo materijala za promatranje. Uzmimo za primjer temu koja se u posljednje vrijeme pobrinula za veliku histeriju: takozvanu izbjegličku krizu. Već duže vremena realnost aktualne njemačke politike je suočena s odlučnom revijom želja. Za one koji su godinu dana proveli putujući svemirom, aktualne rasprave mogu se sažeti vrlo lako: jedni kažu „uspjet ćemo". A što misle drugi? – Da nećemo uspjeti.

Javni diskurs sliči na emisiju skrivene kamere. Svi sudionici su se skupili oko skoka s motkom, letvica je postavljena na novu visinu i prisutni živo raspravljaju može li ju se svladati. I prepiru se oko naizgled apsurdne tvrdnje jedne strane da može preskočiti letvicu, a tu tvrdnju odlučno odbacuje druga strana svojom naizgled apsurdnom tvrdnjom da je tu visinu nemoguće svladati jer postoji opasnost od raznih lomova, pa čak da se može slomiti i vrat.

Posljedica takvoga gruboga gledanja na svijet jest propagiranje jednostavnih scenarija kao rješenja. Tako zatvaranje granica stvarno znači da one postaju nepropusne. Više se ne razmišlja o tome je li to – s obzirom na postojanje „ilegalne" migracije širom svijeta – uopće moguće učiniti. Vraćanje izbjeglih stvarno znači njihovo odstranjivanje iz zemlje. A kako organizirati protjerivanje stotina tisuća ljudi – o tome se ne razmišlja. Trenutno je u svijetu 65 milijuna ljudi u bijegu, a diskurs u ovoj zemlji se vodi kao da je riječ o pitanju treba li odvrnuti ili zavrnuti slavinu.

Ili, uzmimo predizbornu kampanju u SAD-u. Razumljivo i nužno odbacivanje odvratnog Donalda Trumpa dovelo je do toga da je kandidatkinja Hillary Clinton u tili čas (omiljena tehnika dihotomičara) pretvorena u svijetli lik. Kritičko izvještavanje ili raskrinkavanje njezinih krajnje dubioznih političkih i gospodarskih makinacija se demonizira, kao što je to, na primjer, bio slučaj nakon posljednjih otkrića Wikileaksa. Julian Assange je proglašen potajnim desničarom i otkrivena je nova osovina zla: Assange – Trump – Putin.

Pri čemu smo tako dospjeli do još jednog fenomena „doktor Jekyll i mister Hyde": Vladimira Putina. Za jedne je on najveća prijetnja svjetskom miru, za druge – častan borac za napredak ponižene Rusije. Onaj tko se po političkoj sceni kreće s vilinskim rašljama u ruci, koncentriran je samo na njihovo treperenje i ne primjećuje ništa drugo.

To je kao na ljuljački. Netko sjedne na jednu stranu, ona se spusti, čovjek se ne pomiče već samo služi kao protuteža drugoj strani koja je isto tako odlučno nepokretna. I tako traje ljuljanje koje je za sudionike možda zabavno, ali za druge ljude – propast diskursa.

I u povijesnoj percepciji, dihotomično mišljenje je vodilo k suboptimalnim rezultatima. Onaj tko često pada u iskušenje da diskutira o zločinačkoj povijesti komunističke vladavine s kojom nije bilo pravog suočavanja, mora konstatirati da se na staljinističku i poststaljinističku politiku gleda blago i s ublažavanjem. Onaj tko je bio protiv Hitlera, mora biti hvaljen. A onaj tko je kao student izlazio na ulice da bi na sav glas demonstrirao za masovnog ubojicu Maoa Zedonga (Maoa Ce-tunga), sada se milostivo šali na račun svoje nekadašnje zablude i upozorava na opasnost da će mu domovinu preplaviti stranci. Jer, jedno je sigurno: dihotomičar nikada neće naučiti misliti.

Preskoči sljedeće područje Više o ovoj temi