Rastanci su nešto što Oksani Hemei najteže pada. Kad su joj bile tri godine, njezini su roditelji po prvi put otputovali iz Moldavije. Nakon tri godine se njezina majka Jelena vratila, na nekoliko mjeseci. Kad je došao dan ponovnog rastanka, ona je kćer poslala baki. Na pola puta se šestogodišnja Oksana predomislila i vratila. Na ulazu u dvorište svoje obiteljske kuće zatekla je svoju majku, koja je već imala kofer u ruci.

Oksana, kojoj je sada 18 godina, još se i danas sjeća bijesa koji ju je tada, kao malu djevojčicu bio obuzeo: "Bila sam premala da bih razumjela da moja majka nije otišla zbog toga što je to htjela ili jer joj je to bilo drago." Oksanina majka još i danas radi u Izraelu. Brine se tamo o djeci u jednoj obitelji.

Milijuni euro-siročadi

Na istoku Europe mnoga su djeca odrasla poput Oksane, bez roditelja. Međunarodni tisak im je nadjenuo ime "euro-siročad". Istraživanja pokazuju da u Republici Moldaviji više od polovice djece u međuvremenu odrasta bez majke ili oca. Nevladine organizacije računaju da u zemljama članicama EU-a, na primjer u Rumunjskoj, Bugarskoj ili Poljskoj, između 500.000 i milijun djece raste bez roditelja, jer oni rade u nekoj drugoj zemlji. Caritas procjenjuje da u Ukrajinu ima i do devet milijuna euro-siročadi.

Ovakve obiteljske priče sve nalikuju jedna drugoj. Većinom se odvijaju u seoskim područjima gdje vlada velika nezaposlenost. Novac koji roditelji tamo zarade, nije dovoljan da bi se obitelji ponudilo ono osnovno, sigurnu budućnost ne treba ni spominjati. Oni slijede put kojim su pošli mnogi njihovi zemljaci prije njih: napuštaju zemlju, rade kao pomoć u polju, na građevini, kao njegovatelji starijih osoba ili čuvaju tuđu djecu u inozemstvu. Mnogi putuju čak do SAD-a, često su tamo ilegalno. Djeca ostaju kod kuće, s jednim roditeljem, s bakom i djedom, ili poznanicima ili čak sama.

Generacija trauma

Kad se oglasi školsko zvono, po hodnicima gimnazije "Hyperion" zavlada mir. Oksani je to zadnji sat ovog dana. Nastava francuskog. 16 maturanata sjedi u razredu u zimskim jaknama. Čak i kad je u jesen već jako hladno, u školi se još uvijek ne pali grijanje.

Pored Oksane sjede Diana i Adriana. I njihovi roditelji su otišli kad su one bile još male djevojčice. Adrianini roditelji su se ovog ljeta vratili iz Izraela. Sad su nezaposleni. Majka 18-godišnjeg Iona već osam godina radi u Italiji. Roditelji jedne crnokose djevojčice, i ona se zove Adriana, dugo su vremena radili u Koreji. Danas njezina majka radi u Rusiji. Adriana sliježe ramenima. U selu Gura Galbenei, na jugu najsiromašnije zemlje u Europi, u međuvremenu je cijela jedna generacija odrasla s traumom.

Skype umjesto zagrljaja

Stručnjaci posljedice ovakvog stanja nazivaju socijalnom katastrofom. "To je trauma djeteta koje je izgubilo roditelje, dok su oni još živi", kaže psiholog Ian Feldman. On je pokrenuo istraživanje o posljedicama ovog masovnog iseljavanja iz Moldavije. "Euro-siročad" nauči da se roditeljska ljubav u određenim razmacima prebacuje na bankovni račun ili šalje poštom. U paketima punim robe s poznatim etiketama i igračaka. Ono što im nedostaje je blizina njihovih roditelja. Olovni glas i iskrivljene slike sa Skypea slaba su zamjena za zagrljaj.

"Djeci nedostaje nježnost. Traže je kod drugih odraslih, a na žalost ima ljudi koji to iskorištavaju", kaže Feldman. Savjet o tome gdje leži granica tjelesne bliskosti, mnoga euro-siročad nikad nisu dobila. Djeci, tvrde sociolozi, često uz to još nedostaje medicinska njega, loše se hrane, često pate od depresija, imaju problema u školi.

Spas u EU-u?

Republika Moldavija je prošlog vikenda u Vilniusu potpisala Sporazum o pridruživanju s EU-om. Sad se ova mala zemlja nada novim impulsima za svoje bolesno gospodarstvo, a s njima i da će Sporazum o slobodnoj trgovini i putovanje bez viza u Europsku uniju popraviti i stanje euro-siročadi.

U susjednoj Rumunjskoj nisu svi složni oko pozitivnog učinka ulaska zemlje u EU. Neograničena sloboda kretanja i lakši pristup radnom tržištu uzrokovali su novi val iseljavanja, prije svega u Španjolsku i Italiju. Victoria Nedelciuc, sociologinja i stručnjakinja za migracije u Zakladi Georga Sorosa u Bukureštu je svejedno uvjerena da je članstvo u EU-u popravilo stanje s euro-siročadi. "Rumunji se mogu slobodno kretati po EU-u, svoju djecu posjećuju češće, troškovi putovanja su postali manji i stoga i djeca mogu posjećivati svoje roditelje u inozemstvu", kaže ona. Mnogim je obiteljima, zahvaljujući slobodi kretanja, sada omogućeno svoju djecu dovesti k sebi u inozemstvo.

San o obitelji

Svejedno, Europa bi mogla više učiniti za ovu djecu. Pomogla bi na primjer jedinstvena primjena briselskih smjernica o spajanju obitelji. Nedelciuc smatra da bi se tako moglo spriječiti situacije u kojima doseljenici često moraju kapitulirati pred džunglom zakonskih paragrafa s kojom se suočavaju kad žele svoju djecu dovesti iz trećih zemalja. "Harmonizacija obiteljskog zakonodavstva unutar EU-a bila bi prvi korak", kaže Nedelciuc.

Najveća pomoć djeci u istočnoj Europi bi ipak bila kad bi tamo bilo dovoljno posla za njihove roditelje. Oksana se nada da će njezina majka pri sljedećem posjetu zauvijek ostati u Guri Galbenei. Sama Oksana će tada odseliti i otići na studij. Možda u glavni grad Kišinjev, možda u inozemstvo. Sanja o Kanadi i da osnuje vlastitu obitelj o kojoj bi se brinula. Obitelj, kakvu Oksana sama nikad nije imala.