Ralf Weber je snažne, mišićave vanjštine. Unatoč tome, u njemu se skriva veliko dijete. "Čežnju za majkom osjećam do danas“, priznaje ovaj, uskoro 57-godišnjak, koji živi sa svojom suprugom u ugodnoj kući, u neposrednom susjedstvu svoje majke. Polako počinje pripovijedati svoju priču.

Brutalnost iza zidova

Ralfa su kao šestogodišnjaka oduzeli njegovoj majci. Bila je samohrana, na punom radnom vremenu i s rodbinom u Zapadnoj Njemačkoj – za režim DDR-a više nego dovoljno razloga za sumnjičavost. Dijete je tijekom dana uglavnom bilo prepušteno samo sebi, "što je štetilo njegovom razvoju“, rečeno mu je kasnije, bez i jednog objašnjenja na čemu je taj zaključak zasnovan.

U domu su ga tukli od prve večeri – remenjem s kopčama, snopovima ključeva, svime što je izazivalo bol. Trpio je vojni dril, nisu mu dali spavati, morao se pokoravati točno određenom dnevnom planu, bez imalo slobode ili prava na imovinu. U samici ili pod tušem zlostavljali su ga nadzornici premlaćivanjem do nesvijesti. Započeo je nekontrolirano mokriti, najradije se skrivao ispod pokrivača.

Šok-terapijom do uništenja ličnosti

Odgajatelji u domu svim silama su nastojali slomiti njegovu volju. Jednog dana Ralfa su premjestili u popravni dom Torgau, koji je u praksi zapravo bio jednak zatvoru. Iza visokih zidova i prozora s rešetkama, okruženi stražarskim tornjevima, zasljepljujućim reflektorima i oštrim psima, štićenici su trebali naučiti – raditi. "Sjećanja na proživljene brutalnosti i ekstremne situacije su i danas u meni vrlo živa – u glavi imam toliko slika kojih se nikada neću uspjeti riješiti“.

Weber do dana današnjeg zna imena gotovo svih odgojitelja u domovima u kojima je proveo svoje djetinjstvo – dvanaest odgojnih institucija u devet godina, potom internacija u psihijatrijsku kliniku gdje su mu bez njegovog pristanka davali psihofarmake i druge medikamente. "Represija sistema u DDR-u sastojala se u manipulaciji građana, a kada to nije uspjelo, išlo se na uništavanje obitelji“, pripovjeda, Kada mu je bilo 26 sustav ga je prepustio samom sebi, očekujući "da funkcioniram i da nisam razvio nikakvu samosvojnu osobnost“.

Život u „slobodi“ DDR-a

O užasima koje je proživio bilo je zabranjeno razgovarati. Nadoknadio je zaostatak u obrazovanju i završio zanat metalskog radnika. Odgovarajuće zaposlenje u DDR-u nikada nije dobio, ali je mogao samostalno zarađivati te je čak dobio dozvolu za posjet svom ujaku u Zapadnoj Njemačkoj. "Služba državne sigurnosti htjela je da se ne vratim“. No tu uslugu im nije učinio. S propašću DDR-a Weber se konačno mogao suočiti sa svojom osobnom poviješću.

Sam pred sudom

Odvjetnika si ne može priuštiti, naime, uslijed torture koju je prošao i loše prehrane u domovima Weber je nesposoban za rad. Stoga se sam obratio sudu s molbom za odštetu, s obzirom da je – prema njegovom shvaćanju – takav odgoj u domu bio protivan principima pravne države. Godine 2004. Vrhovni berlinski sud je ustanovio da nije bilo povoda za zatvaranje maloljetnika u Popravni dom Torgau s obzirom da nije bilo dokaza da su kriminalci. Tjelesno kažnjavanje i zlostavljanje također su ocijenjeni kao protivni zakonima.

Weber je slučaj podigao do Ustavnog suda, čiji suci su 2009. odlučili da su djeca i mladi, koja su u DDR-u "iz nebitnih razloga ili u svrhu političkog progona“ bila smještena u dom, imaju pravo na rehabilitaciju. Tu spadaju i djeca koja su bila zatvorena bez valjanog razloga ili upotrebljena da bi se ucjenjivali njihovi roditelji ukoliko su bili kritični prema režimu.

Politika odobrava odštetu

Weber je također svjedočio u Bundestagu. Političari su odlučili osnovati fond u visini 40 milijuna eura namijenjen za pomoć djeci iz domova DDR-a. Po izračunima stručnjaka, u domovima Istočne Njemačke odraslo je sve u svemu između tri i četiri stotine tisuća djece i mladih. Od 1. srpnja 2012. mogu se obratiti državnim službama u svim njemačkim saveznim pokrajinama. Dodjeljivat će se novčana pomoć u iznosu do 10.000 eura u terapeutske svrhe. Mladi koji su bez valjanih optužbi morali raditi u popravnim domovina sličnim zatvorima bit će obeštećeni s 300 eura mjesečno. Weber kaže da nije stvar u iznosu. "Politika je priznala da je činila nepravdu i spremna nam je pružiti obeštećenje. Točka, i kraj priče“.