Izvana možete vidjeti zid, ulazna vrata i bodljikavu žicu susjednog kompleksa u kojem je smještena grčka mornarica. Izbjeglički kamp Schisto nalazi se na neplodnom području na periferiji Atene, oko pola sata vožnje od centra grčkog glavnog grada.

Već rano ujutro temperature se penju iznad 30 stupnjeva. Puše slab, vruć vjetar. Zrak je suh i prašnjav. Usprkos vrućini, u Schistu se nešto događa. Dječak, star oko pet godina, bos trči po prašnjavom šljunčanom tlu, promatrajući skupinu vatrogasaca koji izvode sigurnosnu vježbu.

193 djeteta u dobi od 0 do 17 godina trenutno živi sa svojim obiteljima u Schistu. Dolaze uglavnom iz Sirije, Afganistana, Somalije i Iraka. U Schistu više nema maloljetnika bez pratnje. U prošlosti su grčki izbjeglički kampovi - pa tako i ovaj - imali takozvanu "sigurnu zonu" za ovu skupinu djece. No, zbog posebnih potreba djece bez pratnje to danas više ne postoji. Maloljetnici koji su u Grčkoj bez roditelja smješteni su u odvojenim kampovima.

"Bili smo na putu tri dana"

Ajham Albahsh (11) živi u Schistu već sedam mjeseci sa svojim roditeljima i mlađom sestrom Lin, kojoj je osam godina. Dječak sjedi u uredu za socijalnu integraciju s prevoditeljem i članovima Schisto tima. Šarene slike i rukotvorine vise po zidovima, a na stropu je pričvršćen mobitel s riječju "sreća".

Ajhamova obitelj pobjegla je iz Sirije u Tursku i živjela osam godina u gradu Mersinu na turskoj obali Sredozemnog mora. U studenome 2023. roditelji su s djecom došli na grčki otok Kos, a mjesec dana kasnije u Schisto. “Bili smo na putu tri dana, sjećam se toga”, kaže Ajham. Drugih detalja bijega u Grčku se ne sjeća.

Loša iskustva u Turskoj

"Ono što smo doživjeli u Turskoj bilo je loše. Strašno je kad vam djeca dođu iz škole i kažu vam da je nad njima počinjeno nasilje. To nije sigurna zemlja", priča Ajhaminova majka Alaa Alhatab (34).

Ona kaže da se u Grčkoj osjeća sigurno; zaposlenici Schisto tima dobro se odnose prema njoj i njezinoj obitelji. Međutim, ni oni zapravo ne mogu pomoći. Zahtjev obitelji za dobivanje azila odbijen je dva puta. Alhatab kaže da ne zna što će se sljedeće dogoditi i da trenutno može samo čekati. Definitivno se ne želi vratiti u Siriju. "Želim najbolje za svoju djecu, nada je trenutno jedina stvar", kaže.

Kanada, Velika Britanija i uvijek iznova Njemačka: djeca u Schistu znaju od svojih roditelja da im je Grčka svojevrsna usputna stanica. Neizvjesno je koliko dugo.

Svakodnevna pitanja djece

Svaka obitelj u Schistu živi u svom kontejneru. On se sastoji od dvije odvojene spavaće sobe s krevetima za jednu osobu i krevetima na kat, kuhinje sa štednjakom, hladnjakom i kupaonice. Toplu vodu u Schistu osiguravaju solarni sustavi i prije svega električni kotlovi. Svi kontejneri imaju i klimu. Osim stambenih kontejnera, postoji posebna zgrada za osobe s invaliditetom koja ima rampu.

S obzirom na to da su u Grčkoj trenutno školski ljetni praznici i djeca ne idu u školu, ona danju većinu vremena provode u klimatiziranim kontejnerima. Tek predvečer, kada vrućina polako postane podnošljiva, igraju se vani na igralištu. Glavni događaji za Ajhama i Lin su odlasci na događaje izvan kampa.

Alaa Alhatab pratila je svoje dvoje djece na izlet na manifestaciju „Tjedan izbjeglica" koja je bila organizirana u središtu Atene. Braća, sestre i druga djeca su bojali kuću od kartona. Bila je to interaktivna radionica na temu i simboliku pojmova "kuća" i "dom". “Najteže mi padaju gotovo svakodnevna pitanja moje djece kada ćemo se konačno preseliti u vlastitu kuću”, kaže Alhatab.

Priprema za život „vani"

Većina djece već zna komunicirati na grčkom, a mnoga govore i engleski. Sva su djeca školske dobi upisana u grčke škole. Ali ima i onih koji ne idu u školu. "Ne možemo i ne želimo prisiljavati ovu djecu i njihove roditelje na to", kaže Thomas Papakonstantinou, voditelj Schista.

Papakonstantinou vodi kamp u Schistu od 2020. On svoj rad ne vidi samo u pružanju smještaja i medicinske skrbi za izbjeglice, već prije svega u stalnom poboljšanju života u kampu na razne načine.

Papakonstantinou i njegov tim pridaju posebnu važnost davanju različitih impulsa djeci i pružanju uvida na svijet izvan Schista. Voditelj kampa redovito organizira izlete na sportske i kulturne manifestacije. Nedavno su Ajham i Lin bili na finalnoj utakmici UEFA-ine Konferencijske lige kao i na stadionu Kallimarmaro na kojem je održana ceremonija olimpijskog plamena za Olimpijske igre 2024. u Parizu.

Ajham uzima loptu i uzbuđeno priča o svom posjetu finalu Konferencijske lige. Dvanaestoro djece iz Schista - uključujući Ajhama i njegovu sestru Lin – imalo je priliku pratiti igrače grčkog Olympiakosa pri izlasku na teren. Trinaestogodišnjem Husseinu čak je bilo omogućeno da preda loptu. "Djeca nisu htjela skinuti dresove sedam dana nakon utakmice”, priča jedna suradnica tima Schisto.

"Smio sam pratiti igrača koji je postigao gol!”, ponosno kaže Ajham. No on odaje da ne želi postati nogometaš, već liječnik ili pilot. Lin voli nogomet jednako kao i njezin brat. Ali njena karijera iz snova glasi: dječja liječnica.

Ovaj članak je u izvornom obliku objavljen na njemačkom jeziku