Slabom točkom u integraciji stranaca u Njemačkoj mnogi stručnjaci smatraju pogrešnu stambenu politiku prema najsiromašnijima. Umjesto da pridošlice smještaju u miješane četvrti, vlasti ih koncentriraju u pojedine dijelove grada. Tamo se problemi samo uvećavaju: izolacija u getu, nezaposlenost, nasilje i visoka stopa kriminala. Što takav život u izbjeglištvu znači za djecu, najbolje se vidi na primjeru jednog albanskog dječaka u Hamburgu.

Adresa koja odmah kaže sve

"Zdravo. Zovem se Enis. Imam 13 godina i rođen sam u Hamburgu. Moja obitelj je došla s Kosova i ja živim na adresi Billstieg 13". Enis, nazovimo ga tako, jer se on ne želi predstaviti pravim imenom, već četiri godine živi u izbjegličkom centru usred hamburškog industrijskog područja. 450 izbjeglica živi ovdje, polovica njih su djeca. Većina iz bivše Jugoslavije i Afganistana.

"Stanovi, a ni sve ostalo tu nije baš dobro. Sa svim tim grafitima i sličnim stvarima", kaže Enis koji sanja o privatnom stanu, u zgradi u kojoj nema nereda. Za razliku od situacije u Billstiegu. Petkom poslije podne je još mirno. Vani kiša lije kao iz kabla.

Enis ne skida mobitel s uha. Nervira ga neka ga djevojčica. Dosadno mu je dok čeka autobus. Gleda na sat. Autobus ovuda prolazi tek jednom na sat. Vozi se u obližnji šoping-centar. Ide na ručak. U tom je centru Enis skoro svaki dan. Kao uostalom i većina dječaka iz njegove zgrade.

"Prije sam zapravo bio s njima svaki dan vani. Radili smo puno gluposti. Ali zadnju godinu-dvije više se ne družimo toliko", priča on.

Nakon velikog tanjura tjestenine u jednom kineskom fast-food restoranu, Enis sjeda na stepenice ispred prodavaonice C&A. Tamo radi njegova 17-godišnja sestra Violetta. Ona je jedina u obitelji koja ima dozvolu za rad. Enis je često čeka poslije posla. "U našem kvartu nikad ne znate hoće li je netko na autobusnoj stanici uvrijediti ili nešto slično. A kad sam ja tu, takvo što se ne događa."

Na putu kući autobus je prepun stranaca. Svi se voze prema izbjegličkom centru. Brat i sestra se svađaju kojim bi putem trebali ići od stanice do stana. Već je pao mrak i na Violetti se vidi da ju je strah.

Dom koji nije dom

Kod kuće, u haustoru, miriši na hašiš. Trojica starijih dječaka stoje na stepeništu. Posjetitelju može odmah biti jasno zbog čega policija često posjećuje ovu zgradu. U stražnjem dvorištu stoji jedna na pola izgorena fotelja i bezbroj nagorjelih kanti za smeće.

U stanu, Enis pokazuje sobu koju dijeli sa svojim starijim bratom. "Jako bih volio imati vlastiti pisaći stol!" U cijelom stanu nema niti jedne jedine stolice. Svoje zadaće Enis piše ili na krevetu ili na stoliću pored kauča. On otvara udžbenik iz engelskog, dok se u pozadini čuje televizor. Ali ne može se koncentrirati, a nitko se njime ne bavi. Otac ili nije tu ili sjedi u svojoj sobi i puši. Majka, koja je zapravo draga žena, sva je bezvoljna nakon silnih bračnih svađa i nezadovoljstva što ni nakon 16 godina u Njemačkoj nema dozvolu za rad.

Svaki dan kao onaj prethodni

Jutro u stanu započinje isto kako je sinoć završila večer. Enis sjedi umoran u svojoj sobi. Njegova sestra Violetta ulazi s uređajem za karaoke, kako bi ga malo razveselila.

Po prvi put u zadnjih nekoliko dana Enis izgleda malo vedrije. Ali tipičnog dječjeg smjeha kod njega svejedno nema.

Autorica: Kathrin Erdmann/ S. Kobešćak

Odg. ur.: D. Dragojević