Premda su od lipnja 2002. sve stranke obavezne prijaviti sve donacije veće od 50.000 eura, te podatke treba tek iskopati iz rijeka papira koje svakog dana teku iz parlamenta i stranačkih središnjica. Pa ipak, barem su brojke javne i svima dostupne, iako je drugo pitanje koliko neko poduzeće doista očekuje konkretne političke poteze od stranke koju financira.

Ekstremni slučajevi pravde i poštenja

Da tako doista i jest, najbolje pokazuje slučaj tvrtke Ostwind GmbH, proizvođača elektrana na vjetar, koje je u posljednjih tri godine uplatilo 70.000 eura na račun stranke Zelenih. U ostalim slučajevima zapravo tek nekolicina tvrtki, koje su uopće i prijavljene kao donatori, ipak malo više pazi na političku korektnost. Tako su na primjer Daimler Chrylser ili Porsche iznos bratski podijelili na SPD i CDU i svaka je stranka dobila po 450.000 eura od prvog, odnosno 200.000 eura od drugog. Gotovo ekstremni slučaj pravde i poštenja jest bankovno-osiguravajući koncern Allianz koji gotovo u cent pazi da svima podijeli isto: kršćanski demokrati, socijaldemokrati, ali i Zeleni dobili su po 120.001 euro. Sjetili su se i bavarskih kršćansko-socijalnih demokrata sa 60.001 eurom, a 50.001 euro se našlo i za liberale.

Liberali se, doduše, ne moraju žaliti da ih donatori zaobilaze. Konačno, treba samo poslušati njihove političare kako se zalažu za slobodno tržište bez mnogo državne regulative – ukratko, da direktori mogu raditi što ih je volja. No, u njihovih 2.156.246 eura donacija u protekle tri godine lavovski dio – gotovo milijun eura – otpada na iznos koji je stranci poklonio njezin pokojni dužnosnik Jürgen Möllemann. To se dogodilo nakon što je postalo očito kako je on taj novac stekao doduše za stranku, ali daleko od očiju javnosti, u skandalu koji je završio samoubojstvom tog političara.

Što se događa s manjim iznosima?

Uopće, kada se pogledaju iznosi donacija, izgleda kao da su prohujala vremena Eberharda von Brauchitscha, praktično sinonima podmazivanja političara, dok su još sjedili u Bonnu, 70-ih i 80-ih godina. No, treba ipak naglasiti: ovo su samo prijavljene donacije veće od 50.000 eura. Što se događa s manjim iznosima i kakvi se to ostali konci vuku između gospodarstvenika i pojedinih političara – to je, dakako, vrlo zanimljiva priča o lobijima i lobistima u Berlinu, ali ne spada u ove službene podatke. Premda i oni govore ono što je svima jasno: dakako da i gospodarstvenici imaju svoje političke favorite i naravno da su oni mnogo više usmjereni na konzervativne stranke i na liberale. Tako su kršćanski demokrati i bavarski kršćansko-socijalni demokrati zajedno dobili preko 6,5 milijuna eura, dok su socijaldemokrati u istom razdoblju dobili tek 1,5 milijuna.

Premda i tu ima iznenađenja, na primjer donacija Augusta von Fincka, bjegunca pred njemačkim poreznim vlastima, bavarskom CSU-u. Ne zato jer je njegov Pacelli GmbH 2002. uplatio nešto više od 140.000 eura bavarskim kršćansko-socijalnim demokratima, koji su inače poznati kao još konzervativniji od CDU-a, nego zato jer je za von Fincka podrška i takvom CSU-u zapravo oštar zaokret ulijevo. Jer, kako objašnjava njegov nekadašnji kolega, Graf von Galen, „još desnije politički orjentiran od Gustla je još samo Džingis Kann.“

Donacija bez protuusluge – pronevjera?

I konačno – glavno pitanje: koliko se sve te tvrtke nadaju da će imati i konkretne koristi od donacija strankama? Na to je, dakako, vrlo teško dati odgovor, pogotovo ovako javno, ali je stručnjak za financiranje stranaka profesor Hans Herbert von Arnim okrenuo naglavačke tu dilemu, tako da se do odgovora ipak može doći mnogo lakše. On kaže da bi „graničilo s pronevjerom, kada bi uprava nekog poduzeća izlistanog na burzi poklonila novac, a da joj pritom nije obećana konkretna gospodarska prednost.“