Još uvijek su to samo nepotvrđeni medijski izvještaji, ali već izazivaju žestoke rasprave u SAD-u i Europi: ruski predsjednik Vladimir Putin i predsjednik SAD-a Donald Trump navodno su se na svom samitu na Aljasci dogovorili da Ukrajina prepusti Rusiji regije Donjeck i Lugansk. No bi li se Ukrajini uopće mogao nametnuti takav korak?

Putinov zahtjev je, prema tim navodima, da se ukrajinske oružane snage potpuno povuku s područja Donbasa. Zauzvrat ruski predsjednik nudi zamrzavanje borbenih djelovanja duž preostale linije fronte – osobito u regijama Herson i Zaporižja na jugu Ukrajine, gdje ruske trupe također drže značajne teritorije.

Donjeck i Lugansk: ukrajinski – ali bliski Rusiji

Putin je tijekom proteklih godina više puta naglašavao važnost regija Donjeck i Lugansk, koje zajedno čine takozvani Donbas. Prema njegovim riječima, ta je regija povijesno povezana s Rusijom i naslijeđem Sovjetskog Saveza. Međutim, prema državnom pravu, ona pripada Ukrajini – i to nije bilo sporno čak ni u doba SSSR-a.

Dok je, primjerice, poluotok Krim tek 1954. tadašnji šef sovjetske vlade Nikita Hruščov predao Ukrajini – što se u Rusiji i danas smatra spornim – regije Donjeck i Lugansk su od osnutka Ukrajinske sovjetske socijalističke republike 1919. neprekidno bile dio Ukrajine. I to se dugo smatralo neupitnim.

Istodobno, Donbas je oduvijek bio snažno obilježen ruskim utjecajem. Još u 19. stoljeću, a potom i u sovjetsko doba, važio je za industrijsko središte bogato prirodnim resursima. U vrijeme procvata eksploatacije ugljena, čelične i kemijske industrije, mnogi ljudi iz cijelog SSSR-a, osobito iz Rusije, dolazili su tamo u potrazi za poslom.

Tako je već prije 2014. većina tamošnjeg stanovništva govorila ruski; dok su građani u zapadnijim dijelovima zemlje željeli snažnije povezivanje s Europskom unijom, a ne s Moskvom, ovaj dio istočne Ukrajine ostao je uglavnom naklonjen Rusiji. I Viktor Janukovič, bivši predsjednik blizak Kremlju, rođen je u Donjecku i u toj je regiji imao najjaču podršku.

Donbas – kamen spoticanja od 2014.

Kada je Janukovič usred Majdanske revolucije 2014. svrgnut i pobjegao u Moskvu, Donbas se definitivno pretvorio u jabuku razdora između Moskve i Kijeva. Moskva je potom anektirala poluotok Krim, dok su se istočnom Ukrajinom počeli širiti nemiri. Naoružane skupine, uz potporu ruskog oružja i boraca, proglasile su stvaranje samoproglašenih „narodnih republika“ u Donjecku i Lugansku.

U Moskvi se očekivalo da će Ukrajinci koji govore ruski to podržati, no to se pokazalo kao iluzija. Rat separatista u istočnoj Ukrajini dočekan je s odbijanjem. Na predsjedničkim izborima u Ukrajini 2019. birači su uvjerljivo podržali Volodimira Zelenskog – i u dijelovima istočne Ukrajine koji su ostali pod kontrolom Kijeva. Sam Zelenski je odrastao govoreći ruski; njegov stav da želi okončati sukob, a da pritom ne odustane od suvereniteta Ukrajine, naišao je na široko odobravanje.

Donbas je i na početku ruske invazije u veljači 2022. bio jedan od ključnih motiva Vladimira Putina. Tvrdio je da su samoproglašene „narodne republike“ Donjeck i Lugansk zatražile pomoć od Moskve, obrazlažući time svoju „specijalnu vojnu operaciju“ u Ukrajini. Tvrdio je i da je ruskojezično stanovništvo dijelova istočne Ukrajine pod kontrolom Kijeva suočeno s „genocidom“ – te tvrdnje do danas ničim nisu dokazane.

Geopolitička važnost jugoistoka Ukrajine

Danas se čitav Lugansk i oko 70 posto Donjecka nalaze pod ruskom kontrolom. To znači da je oko 88 posto cijelog Donbasa pod ruskom okupacijom. Procjenjuje se da u ta dva područja živi više od četiri milijuna ljudi. Tamo se ne nalaze samo ugljen i rude, nego se pretpostavlja da ima i nalazišta litija, kobalta, titana i rijetkih minerala ključnih za proizvodnju važnih tehnoloških dobara.

Za Rusiju obje regije imaju i stratešku važnost zbog kopnene veze s Krimom. Taj poluotok je s ruske teritorije inače dostupan samo preko takozvanog Kerčkog mosta.

Kad bi Donbas pripao Rusiji, a linija fronte u regijama Zaporižja i Herson bila „zamrznuta“ – što znači da bi ostale pod ruskom okupacijom – Krim bi za Rusiju bio dostupan i kopnenim putem. Time bi Ukrajina trajno bila odsječena od Azovskog mora – dijela Crnog mora između Krima i Rusije.

Donbas kao linija obrane

I za Ukrajinu Donbas ima veliki – ne samo ekonomski – značaj. U dijelovima koji su još uvijek pod kontrolom Kijeva, Ukrajina je formirala takozvani fortifikacijski pojas. To je najvažnija obrambena linija koja sprječava Rusiju da prodre dublje prema središnjoj Ukrajini. Radi se o nekoliko ključnih gradova i utvrđenih položaja – Kramatorsk, Slavjansk ili Konstantinovka – koje Ukrajina, unatoč velikim gubicima, uporno drži. Iza tog obrambenog pojasa prostiru se široke, otvorene ravnice središnje Ukrajine, koje bi bez obrambene linije bile izuzetno ranjive u slučaju nove ruske ofenzive.

Zbog toga za predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog predaja preostalih dijelova Donbasa ne dolazi u obzir – osim ako ne bi postojala dalekosežna i čvrsta sigurnosna jamstva.

No i na unutarnjopolitičkom planu za njega bi to bilo gotovo nemoguće provesti. S jedne strane, ustav države mu zabranjuje takvo postupanje. S druge strane, takva bi mjera i u Ukrajini bila krajnje nepopularna: prema anketi Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju, oko 75 posto Ukrajinaca odbacuje teritorijalne ustupke Rusiji.