Prije nego što smo se uopće snašli, jedan od radnika se već uspentrao na golemu palmu datulja. Bosonog i jedina pomoć mu je pojas za pentranje, makar on baš ne ulijeva neko povjerenje. Na više od pet metara visine srpom reže grozdove datulja i na užetu ih spušta na zemlju. Nakon samo nekoliko minuta je već na redu sljedeća palma.

Tako prolazi čitavo prijepodne na plantaži datulja Mansoura Jebba u Barghouthiji, selu na samom rubu pustinje u Tunisu. Plantaža zadruge se prostire na oko 70 hektara i radnicima treba nekoliko tjedana da ih oberu. Nakon toga se datulje rukom sortiraju, stavljaju se u hladnjače i šalju se na prodaju kako u samom Tunisu tako i u inozemstvu.

Tunis zapravo čak niti ne spada među najveće proizvođače tog slatkog ploda - na prvom mjestu su Egipat, Iran i Saudijska Arabija. I u samom Tunisu je maslina još važniji poljoprivredni proizvod, ali njezine datulje su izrazito cijenjene tako da tih 6% poljoprivredne proizvodnje čine čak petinu izvoznih prihoda te zemlje. Jer iako i susjedni Alžir proizvodi tri puta više datulja, samo "prsti sunca" iz Tunisa na svjetskom tržištu postižu najbolju cijenu. Te datulje iz Tunisa su zlatno žute boje, a meso ploda je gotovo prozirno od šećera i sočnog tkiva.

"Ako je urod loš, nema svadbi..."

Prihod Tunisa od datulja u prošloj sezoni je bio oko 465 milijuna tuniskih dinara - nešto manje od 200 milijuna eura. Tunižani nas uvjeravaju kako su samo njihove datulje i voda dovoljni da se u pustinji preživi tjednima - toliko su pune šećera i hranjivih sastojaka. Zato se upravo na jugu Tunisa, na sjevernoj granici pustinje Sahare baš sve vrti oko palma datulja. Prije je tamošnje stanovništvo još živjelo i od turizma, ali sad su im uglavnom ostale samo još njihove datulje.

Ali nam zato kaže: "Ako je urod bio dobar, onda je i svima smiješak na licu." On je već u šest sati ujutro došao na sajmište u Douzu da proda veletrgovcu svoj urod od šezdeset palmi. "A ako je urod bio loš, onda se nitko ne ženi i ništa se ne gradi. Palme datulja su osnova čitave regije", kaže nam ovaj poljoprivrednik.

Koliko će dobiti za svoj urod? Ako znamo cijenu kutijice datulja u našim, europskim samoposluživanjima, jedva možemo vjerovati što nam on kaže. Ovisi o kvaliteti, za loše će dobiti najviše 1, za dobre možda i 2 dinara - za kilu. Računamo u sebi: to je 40 do 80 centi za kilu datulja.

Ipak, u Tunisu više od 50 tisuća obitelji živi - bolje rečeno, preživljava od datulja, kaže nam Nabila Kadri. Ona je agronomica na državnom Institutu za datulje i objašnjava nam da je uzgoj datulja zapravo izuzetno težak fizički rad. Jer gotovo sve se mora učiniti ručno, od oplodnje cvjetova pa do berbe. Uvijek iznova dolazi i do smrtnih slučajeva kada netko padne sa stabla. Jer što su palme starije, ne samo da su više nego im je i kora klizavija.

"Prsti" potisnuli ostale sorte

Makar nema osobitih zagađivača u okolici, zadruga u Barghouthiji već desetak godina oko polovice svojih plantaža uzgaja po strogim ekološkim načelima. "Nama se to isplati, jer imamo ugovor s izvoznikom. Većina tih datulja odlazi u Njemačku i Švicarsku", kaže nam Mansour Jebb. U samom Tunisu je pojam "bio" još uglavnom nepoznanica, samo u bogatijim područjima na sjeveru zemlje već ima prvih prodavaonica ekoloških proizvoda.

Još uvijek ima dobrih godina kada se, kako nam je naš Tunižanin s tržnice objasnio, i gradi i priređuju svadbe. Ali agronomica nam kaže da i uzgajivačima datulja prijete teška vremena. Jer tu su dva problema: klimatske promjene i monokultura uzgoja. Godišnje na tim područjima ima jedva 100 milimetara oborina, a ljeta su sve duža i sve vrelija. Sve je više dana kad se živa penje i do 45 stupnjeva u sjeni, a to već ima i posljedica: "Još prije petnaestak godina je berba uvijek bila u prosincu, sada već počinje u listopadu", kaže nam Kadri. To rano sazrijevanje zbog visoke temperature nije dobro niti za kvalitetu ploda: "To je vrlo loše, datulje postaju tamnije i ostaju suhe."

Makar i Tunižani jedva mogu zamisliti život bez datulja (svakako treba kušati njihov makroudh - datulju u tijestu prelivenom medom), velik dio uroda ipak odlazi u inozemstvo. A to znači i da mnogi uzgajaju još samo sortu datulja koja jamči najbolju dobit: Deglet Nour, dakle baš te "prste svjetla". "Zapravo u Tunisu ima oko 200 različitih sorti datulja, ali mnogima od njih prijeti odumiranje", kaže nam agronomica Kadri.

Prava oaza je ona - na katove

Drugi je problem monokultura, ali upravo tradicionalni uzgoj je najbolji način borbe protiv toga. To nam objašnjava Kilani Ben Abdalah koji s drugim članovima zadruge obrađuje petnaestak hektara u Nouaielu, samo nekoliko kilometara udaljenom od Barghouthije.

On na svojoj plantaži ne uzgaja samo Deglet Nour nego i druge sorte. Njihove plodove prerađuje u sirup, slador ili u marmeladu. Koristi i koštice datulja koje tamo koriste kao neku vrstu nadomjestka za kavu, makar stablo datulje tu ima i drugih tajni. Jer od koštica i soka iz stabla datulje su još stari Egipćani radili opojni napitak - vjerovali su i da je pouzdan afrodizijak.

Ali ono što je osobito na plantaži Ben Abdalaha jest što on i dalje prakticira tradicionalnu tunisku poljoprivredu "na katove". Sasvim visoko su krošnje palmi datulja koje daju sjenu drugim korisnim stablima: na primjer smokvama, breskvama ili naru. Ispod njih na samom tlu se onda uzgajaju druge korisne stvari: povrće i začinsko bilje. "Uzgajamo sve što može rasti u oazi. Bez takvih katova se ne može uopće reći da je to oaza", ponosno nam objašnjava. Jer tako se na čitavom prostoru održava vlažna mikroklima koja koristi svima - i datuljama i drugim plodovima i naravno, čovjeku.