2004. je gradska skupština Dresdena osnovala interdisciplinarnu komisiju koja se bavi pitanjem: Koliko je ljudi izgubilo život u zračnim napadima od 13. do 15. veljače 1945? O tome se nagađalo desetljećima. Govorilo se o 70.000, kasnije je broj smanjen na 35.000 - ali sve su to bile samo procjene. Dresdenska komisija je nakon šest godina istraživanja došla do brojke od 25.000.

Katastrofa u 23 minute

S većom se preciznošću može rekonstruirati što je prije 75 godina dovelo do katastrofe Dresedna. 13. veljače je iz Engleske poletjelo 245 bombardera tipa Lancaster iz sastava 5. britanske bombarderske flote. Njihov cilj: Dresden. U to vrijeme grad je imao oko 630.000 stanovnika, plus još stotine tisuća izbjeglica. Strateški i ekonomski grad je u osnovi bio beznačajan za daljnji tok rata koji je u to vrijeme već bio odlučen.

U 21.39 sati su počele zavijati sirene u gradu na Labi. U svega 23 minute je bačeno oko 3.000 teških bombi, 250 zapaljivih bombi za razaranje čeličnih konstrukcija i oko 400.000 "običnih" zapaljivih bombi. Grad koji su zbog njegove arhitektonske ljepote zvali i "Firenca na Labi" je spaljen do temelja. Centar grada je doslovno spržen. Plamen je bio tako velik da su britanski piloti kasnije izjavili da su ga vidjeli već iz udaljenosti od 320 kilometara i s visine od 6.700 metara. Vrućina plamena je bila takva da je rastalila apotekarsko staklo koje je bilo smješteno u podrumima. U dva britanska vala napada i jednom trećem koji su izveli američki bombarderi u potpunosti je uništeno 15 kvadratnih kilometara grada.

U razaranju Dresdena su sudjelovale stotine britanskih i američkih pilota, ali glavnu je riječ imao britanski glavni zapovjednik Royal Air Forcea (RAF) general Arthur Harris. On je bio najvažniji Churchillov čovjek zadužen za masovno bombardiranje nacističke Njemačke, što je bilo sredstvo za demoraliziranje neprijatelja.

Arthur "The Butcher" Harris

"Bez hobija. Nikada nije čitao knjige. Nije volio muziku. Živio je samo za svoj posao." To je najkraći opis ovog do danas spornog visoko pozicioniranog vojnika. Harris je bio oličenje suprotnosti onoga kako se doživljavalo Britance. Poznata britanska učtivost njemu je bila strana. On je bio grub i često uvredljiv. Mnogi su ga zvali naprosto "the Butcher - koljač".

Metodom masovnih zračnih napada on se oduševio još u vrijeme između dva svjetska rata. U Pakistanu i Iraku je bio zapovjednik avijacije i često je i sam letio. Posebno je volio zapaljive bombe koje je koristio u borbi protiv Kurda i Arapa. Njihove jednostavne kuće pokrivene slamnim krovovima brzo su nestajale u plamenu. Harris je bio oduševljen mogućnošću vođenja rata iz zraka.

Kao mnogi tadašnji zapovjednici zrakoplovstva on je bio uvjeren u vojnu nadmoć bombardera. Već 1943. je rekao da može Njemačku samo napadima iz zraka, bez korištenja kopnenih snaga, bombardiranjem prisiliti na kapitulaciju. Godinu dana kasnije, 1944. je konstatirao da je 45 od 60 njemačkih velikih gradova sravnjeno sa zemljom. Među njima su bili Köln i Hamburg. Tražio je da se isto postupi i prema drugim gradovima - a jedan od njih je bio i Dresden.

Rat gradovima

Neki povjesničari smatraju da je bombardiranje Dresdena bilo jedan od elemenata pojačane vojne suradnje između zapadnih sila i Sovjetskog Saveza u završnoj fazi rata. Budući da je ofenziva saveznika na zapadnoj fronti krajem 1944. zastala, dok je istovremeno Crvena armija na istoku sve brže napredovala, Churchill je u siječnju kratko prije konferencije u Jalti dao da se razmotri "ne bi li se sada Berlin i drugi veliki gradovi na istoku Njemačke mogli definirati kao posebno povoljni ciljevi." Razlog: želja da se na Moskvu ostavi što jači dojam. No Staljin je bio nepovjerljiv. Godinama je on od saveznika tražio otvaranje druge fronte na zapadu. Postoji međutim i jedna druga teza: Budući da je još prije konferencije u Jalti bilo jasno da će Sovjetima pripasti središnja Njemačka kao okupacijska zona, Britanci i Amerikanci su u Dresdenu i drugim istočnonjemačkim  gradovima naprosto htjeli iživjeti svoju slijepu želju za razaranjem.

No bilo kako bilo, Dresden se ionako nalazio na Harrisovom popisu ciljeva. Određenih upozorenja je bilo i prije 13. veljače. Saveznički radio i novine su već ranije izvještavali o tome da bi s nastavkom rata svaki njemački grad mogao postati grad na bojišnici. Osim toga je Dresden bio željezničko čvorište gdje su se ukrštale željezničke linije sa zapada na istok kao i sa sjevera na jug. A uz to je grad važio kao mjesto gdje bi se Hitler i nacisti mogli povući, ukoliko saveznici unište druge željezničke čvorove u Berlinu i Leipzigu i time otežaju dostavu materijala i ljudstva.

Dresden se dakle nalazio na ciljniku i Churchill je bio očigledno više od pukog promatrača ubilačkog bombaškog djelovanja svoga zrakoplovnog stratega Harrisa. On je kratko prije svoje smrti rekao kako je razaranje Dresdena "bilo promatrano kao vojna nužnost od strane ljudi koji su bili puno važniji od mene".

Djelo i počinitelji - sporni do danas

Crvena armija pod zapovjedništvom maršala Žukova je u veljači 1945. stajala samo 80 kilometara istočno od Dresdena kada su britanski i američki bombarderi Sovjetima htjeli signalizirati spremnost na suradnju u borbi protiv Hitlerove Njemačke. No Žukov je kasnije izjavio: "Ovakav barbarski čin sovjetska armija nikada ne bi izvela."

A i u samoj Velikoj Britaniji je bombardiranje Dresdena do danas tema oko koje se vode rasprave. Kada je 1992. "Bombaš Harris" usred Londona dobio brončani kip veličine 2,70 metara, kraljica ga je ocijenila kao "inspirativnog vođu", dok su stotine demonstranata glasno uzvikivali: "Masovni ubojica".