U parku Monte Zaro, na jednom od sedam pulskih brežuljaka, s kojeg puca pogled na luku i ugasle Uljanikove kranove, svakog jutra točno u jedanaest sati sastaje se grupa ljudi koje policija ne rastjeruje unatoč strogoj mjeri socijalnog distanciranja. Oni imaju ausvajs. I u vrijeme korone ovi ljudi dolaze u grad i provode vrijeme u socioterapiji, družeći se i razgovarajući. Najčešće ih je desetak, katkad više, katkad manje. Sjede na kamenim klupama oko fontane, strateški raspoređeni na propisanoj udaljenosti, uživaju u lijepom vremenu i cvrkutu ptica.

Oni su štićenici programa Psihijatrija u zajednici koji već sedmu godinu uspješno provodi Oriana Španić, medicinska sestra s odjela psihijatrije pulske Opće bolnice. Unatoč teškim dijagnozama, a većinom je riječ o shizofreniji i bipolarnom poremećaju, zahvaljujući programu samo je dvoje štićenika smješteno na psihijatrijski odjel, i to zato što u bolnici nema otvorenog odjela. Ostali, a ukupno ih je 76 iz cijele Istarske županije, bolnicu u ovih sedam godina vidjelo nije.

„Moj mobitel im je stalno dostupan"

Za potrebe programa u dijelu odjela psihijatrije uređeni su dnevni boravak i kuhinjica, oličeni živim bojama, ukrašeni cvijećem, dok iz zvučnika dopire ugodna glazba. No važno je reći da korisnici zajedno s Orianom, koja je u bolnici od 1985., veći dio vremena provode vani, u gradu, među ljudima, baveći se različitim aktivnostima, što znatno poboljšava kvalitetu njihova života i dijagnozu.

„Prije uključenja u program dolazili su na psihijatriju samo po lijekove, na kontrolu i njihovo se stanje nije poboljšavalo. Sada je situacija potpuno drugačija: nema rehospitalizacije jer sam ja stalno s njima. Moj mobitel im je stalno dostupan u bilo koje doba dana. I ne samo njima, nego i njihovim roditeljima", veli Oriana. Za svoju posvećenost psihijatrijskim pacijentima, „koji su njen život", ova medicinska sestra dobila je Istrianu, nagradu Grada Pule.

Ljudi im često i rado pomažu, pa su tako prije epidemije odlazili u kino, kazalište, na kavu, pizzu, a uspjeli bi skoknuti i do Trsta. U bolja vremena potegnuli su i do Venecije na izložbu Kandinskog, Da Vincija i Botera. Korona je, međutim, zatrla svaki kreativni oblik života.

„Društvo ne radi ništa da nas od malih nogu uči kako prihvatiti drugačije. Oni su sastavni dio društva koje je dužno brinuti o njima. Nitko ne zna što je shizofrenija, ali je odmah prepoznaš. U nas nije normalno da osobe čuju glasove, a u Etiopiji nije normalno da ih netko ne čuje. Implicira nam se putem filmova da je shizofrenija nešto opasno, ali mi smo već sedam godina u gradu, svi nas znaju, rado nas primaju i nikad se ništa nije dogodilo što bi išlo u prilog tom stereotipu", kaže Oriana dok svojim štićenicima pripovijeda o koronavirusu i tome da nema potrebe strahovati od njega.

„Shizofrenija je moj križ"

Priča im o smrti, o tome kako je ona sastavni dio života. „Mi ne štitimo umiruće koje sklanjamo od ljudi, nego sebe. Ali, što nam se može dogoditi ako umremo?", kaže Oriana.

„Neki put je lakše da sam čovjek umre, nego netko njemu blizak", rezonira 26-godišnji štićenik. Njemu se, kaže, dogodila klinička smrt. „Oporavio sam se radom, ali se zbog simptoma shizofrenije jako teško mogu osamostaliti", veli on.

Šezdesetosmogodišnji štićenik kaže da je religiozno nadaren za crtanje. Živi s obitelji, vrtlar je i dva sata dnevno radi u sjemeništu Redemptoris Mater u Puli. „To mi pomaže u mojoj bolesti. Shizofrenija simplex je moj križ. Mi nismo opasni za okolinu. Ovo mi pomaže da izađem iz sebe, da budem više čovjek, osoba", iskren je.

Treći korisnik programa na lijepom pulskom brdu osjeća puno kisika, sviđaju mu se beskrajno zelenilo i cvrkut ptica. „Tu nas nema tko gnjaviti. Ovdje se lijepo osjećam. U prirodi smo“, kaže on. Jedna korisnica samo kratko veli: “Tu nam je super“. Njena sestra također je u programu. Njoj nedostaju šetnje. „Svugdje smo išli“, kaže. Sad su opet zatvoreni na svojem brdu.

„Fali nam novac za najosnovnije stvari"

Ono što muči štićenike jest nedostatak novca. Većina ih prima minimalnu invalidninu od tisuću i nešto kuna, a neki nemaju ni to, nego svega 500 kuna dodatka za kućnu njegu koji primaju njihovi skrbnici. Time si gotovo ništa ne mogu priuštiti. Zato je Oriana još koncem 2018. osnovala Udrugu za poboljšanje kvalitete života osoba s psihosocijalnim teškoćama da bi priskrbili financijska sredstva i olakšali život korisnicima. Iako ih bolnica podržava, ona je kao ustanova financijski ograničena. 

„Fali nam novac, ne za luksuz, nego za najosnovnije stvari. Oni nemaju kvalitetne cipele. Kažu nam: idite u Crveni križ, ali tamo nam daju stare stvari. Tražila sam pomoć od nekih prodavaonica cipela, pulskog gradonačelnika, ali sve je stalo zbog korone. Obratila sam se i Europskom parlamentu, ali nitko ne daje novac, traže da to bude putem projekata. Na koncu sam Ministarstvu socijalne skrbi kandidirala projekt sadnje stabala u prigradskim naseljima i kroz njega provukla cipele", navodi Oriana primjer problema s kojima se svakodnevno susreću.

Udruga se zasad, pišući male projekte, financira sredstvima Grada Pule i Istarske županije, iako će sredstva ove godine, kako stvari zasad stoje, pojesti korona. Plan im je, međutim, doći u strogi centar grada, u vlastiti prostor za kojim još uvijek tragaju. To je važno radi skidanja stigme koja je još uvijek strahovito prisutna u odnosu prema ljudima s psihijatrijskom dijagnozom. Ondje bi se družili, zabavljali, educirali, naučili kuhati zdrave obroke. Bio bi to prostor otvoren i za sve građane Pule koji su već upoznali ovu srdačnu i druželjubivu skupinu ljudi, ali i turiste, mjesto na kojem bi se svi osjećali ugodno.