Priča o Jani Michailenko i Zeqirju Zeki započela je u Kijevu 1992. godine. 19-godišnja Ukrajinka zagledala se u 33-godišnjeg inženjera elektrotehnike, koji je radio za jednu švicarsku firmu u Ukrajini. Privukao ju je njegov mediteranski izgled. "Izgledao je kao Talijan, ali rekao mi je da je s Kosova. Moram priznati da nikad u životu nisam bila čula za tu zemlju", prisjetila se Jana u intervjuu za DW.

U to su vrijeme i Jana i Zeqirja živjeli u Podolu – jednoj četvrti ukrajinskog glavnog grada Kijeva, gdje su se često sretali. A onda su dogovorili prvi spoj - u poznatoj crkvi Svetog Andrije. I od tada su par. Kada je Zeqirje prebačen u najhladniji grad na svijetu, Jakutsk na sjeveroistoku Rusije, koji je 6.000 kilometara i šest vremenskih zona udaljen od Kijeva - Jana je otišla s njim.

Ubrzo nakon toga, Jana je ostala trudna. Adrian je rođen 13. rujna 1993. kao prvo dijete kosovsko-ukrajinskog para. Jana i Zeqirja odlučili su se vjenčati - ali zbog udaljenosti između Kosova i Kijeva s jedne i Jakutska s druge strane vjenčanju nisu mogli prisustvovati ni članovi obitelji s Kosova, niti iz Ukrajine. Tako su njih dvoje slavili vjenčanje sa svojom bebom i novim ruskim prijateljima.

Godinu dana kasnije Zeqirja je uspio uvjeriti svog poslodavca da ga prebaci u Prištinu, glavni grad Kosova. Jana je napokon upoznala suprugovu obitelj. "Bila sam oduševljena ljubaznošću i dobrodošlicom koju su mi pružili Zeqirjini roditelji i moji novi rođaci - kosovski Albanci", prisjeća se Ukrajinka Jana.

Posjet iz Kijeva

Iste godine Janina majka Vira došla je u Prištinu i ostala tamo mjesec dana, kako bi vidjela unuka i upoznala obitelj svoga zeta. To je bio prvi i posljednji posjet ukrajinske bake do kraja 90-ih. Vira se bojala putovati na Kosovo jer se zaoštravao sukob između većinskog albanskog stanovništva i srbijanske države .

U to vrijeme Kosovo je nominalno bilo "autonomna pokrajina" Srbije.Ali prava, povezana s autonomijom, ukinuo je Slobodan Milošević krajem 1980-ih. Od tada su kosovski Albanci - gotovo 90 posto stanovništva pokrajine - bili u nepovoljnijem položaju u odnosu na pet do sedam posto Srba. Protiv toga su mnogi Albanci godinama mirno prosvjedovali. No, budući da se njihova situacija time nije promijenila, od 1996. dolazi do sve češćih sukoba sa srpskim sigurnosnim snagama.

Rat na Kosovu

1996. godine Jana i Zeqirja su dobili kćerku Arditu. Te godine cijela obitelj Zeka sudjelovala je na demonstracijama na Kosovu. Došlo je do uhićenja i zlostavljanja sudionika od strane srpske policije. To je posebno ostavilo traga na Adrianu: svaki put kad bi vidio osobu u uniformi, dobio bi napade straha. 1998. Jana i Zeqirja pobjegli su u Englesku s Adrianom i Arditom.

Tamo im se rodila druga kći Miranda. Tek 2000. godine, nakon završetka kosovskog rata, oni su se vratili na Kosovo, koje je u međuvremenu pod upravom UN-a. Ubrzo nakon toga, Zeqirjini roditelji umiru. Od tada je djeci ostala samo baka Vira u Kijevu, gdje žive i Janina sestra Alla i njen brat Michael.

Godine 2003. Jana, Zeqirja, Adrian, Ardita i Miranda konačno su uspjeli zajedno otputovati u Ukrajinu. Nije bilo problema s komunikacijom: Jana pored ukrajinskog savršeno govori i ruski a albanski je naučila od supruga. A on, uz albanski govori i engleski i srpski jezik. Kod kuće obitelj Zeka uglavnom komunicira na albanskom, ali Jana je djecu naučila i ruski, jer se taj jezik više govori od njenog materinjeg ukrajinskog. Ta odluka nije imala politički značaj.

Rat u Ukrajini

To se radikalno promijenilo 24. veljače 2022. Od tada su ukrajinski rođaci obitelji Zeka izravno ugroženi ruskom agresijom – baš kao što su i oni sami bili ugroženi ratom na Kosovu krajem 1990-ih. Svaki dan bombe i rakete, koje ispaljuje ruska vojska, pogađaju civilne objekte i stambene zgrade u Ukrajini.

Ova situacija je opasnija od svega što je do sada doživjela obitelj Zeka. Jani je drago što su baka Vira i njena braća i sestre uspjeli pobjeći iz Kijeva i sada se nalaze blizu granice sa Slovačkom. Ali, iako bi se mogli pridružiti obitelji Zeka na Kosovu, oni ne žele napustiti Ukrajinu.

"Svaki dan razgovaram s majkom tako da znam da su ona i moja braća i sestre dobro”, rekla je Jana za DW. "Hvala Bogu da imaju internet pa možemo ostati u kontaktu. Jako mi je teško što ništa ne mogu učiniti za njih. Sve što želim je ponovno zagrliti mamu, sestru i brata. Mogu se samo moliti da ostanu živi i da im se ništa ne dogodi. "

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu