"Ja sam gay i to je tako dobro", izjavio je Klaus Wowereit 2001. godine prije svog prvog izbora za gradonačelnika Berlina. On se na tom položaju nalazi još i danas. S ovim omiljenim socijaldemokratskim političarom se, po svemu sudeći, slaže ogromna većina njegovih sunarodnjaka: dok Parade ponosa u zemljama Balkana i istočne Europe od gnjevnih gomila čuvaju stotine, pa i tisuće dobro opremljenih policajaca, naravno, pod uvjetom da su parade uopće dozvoljene, 79 posto Nijemaca ne bi imalo ništa protiv toga da osoba homoseksualne orijentacije zasjedne i u ured njemačkog kancelara.

Osim toga, 52 posto stanovnika najmoćnije države Europske unije smatra da bi istospolni brakovi trebali biti legalizirani u čitavoj Europi. Uostalom, deklarirani homoseksualac Guido Westerwelle iz stranke njemačkih Liberala trenutačni je njemački ministar vanjskih poslova. Slijedećeg tjedna u Berlinu će se održati tradicionalni Festival homoseksualaca, na kojem se očekuje više od 400 tisuća ljudi. Slične manifestacije održavaju se i u brojnim drugim njemačkim gradovima. Bit će to još jedan dokaz da je Njemačka danas jedna od najotvorenijih zemalja svijeta prema osobama homoseksualne orijentacije.

Dug put do liberalizacije

Međutim, nije uvijek bilo tako. Činjenica da njemačko društvo u velikoj mjeri prihvaća ravnopravnost LGBT osoba (lezbijke, homoseksualci, biseksualci i transseksualnci) u prvom je redu posljedica dugotrajne borbe za ravnopravnost. Štoviše, dugo su vremena bili okrutno progonjeni, po čemu se ističe sramno razdoblje Trećeg Reicha. Kao „degenerirani neprijatelji naroda“, uhićeni su deseci tisuća homoseksualaca, većinom muškaraca, dok su tisuće umrle u koncentracijskim logorima, obilježeni ružičastim trokutom koji je nakon rata prihvaćen kao simbol gej populacije. Moderna povijest represije započela je još 1871. godine, kada je u kazneni zakon uveden zloglasni članak 175 kojim je homoseksualni čin između dvojice muškaraca okršten „protuprirodnim bludom“ te proglašen zločinom. Iako su još prije Prvog svjetskog rata u tadašnjem Njemačkom carstvu pokrenuti pokušaji njegovog ukidanja, između ostalog i od strane velikog seksualnog edukatora Magnusa Hirschfelda,  ovaj će propis u raznim oblicima ostati na snazi dulje od 120 godina. U svoje zakonodavstvo preuzele su ga i Savezna Republika Njemačka i komunistička Njemačka Demokratska Republika. U konzervativnoj poratnoj epohi zapadnonjemačkog kancelara Konrada Adenauera nastavilo se s njegovom ekcesivnom primjenom, pa je, po istom članku, pokrenut istražni postupak protiv stotinjak tisuća ljudi od kojih je pedeset tisuća osuđeno na zatvorske kazne. U skladu s liberalizacijom njemačkog društva, odredbe su zakona 1969. godine bitno ublažene, pa je od tada kažnjiv bio samo odnos s osobom mlađom od 21 godine. U Istočnoj Njemačkoj zakon se u praksi nije primjenjivao još od kraja pedesetih godina, dok je, nakon njemačkog ujedinjenja, Bundestag 1994. godine u potpunosti ukinuo tu zakonsku odredbu.

Dok su u Sjedinjenim Američkim Državama, prijelomnu točku u emancipaciji LGBT osoba 1969. odigrali povijesni nasilni sukobi s policijom u omiljenom okupljalištu njujorških homoseksualaca, baru Stonewall, u Njemačkoj je važnu ulogu u pripremi terena odigrao lijevo orijentirani studentski pokret šezdesetih godina. Nekoliko godina poslije ta je tema privukla pažnju šire javnosti, pri čemu je ključan bio film redatelja Rosa von Preinheima iz 1971. godine naslovljen „Nije perverzan homoseksualac, nego situacija u kojoj on živi“. Djelo je izazvalo žestoke rasprave, ali kao njegova posljedica još su iste godine utemeljeni deseci organizacija za prava LGBT osoba. Za razliku od relativno uske umjetničke i lijevo-radikalne gej scene okupljene oko studentskog pokreta, s „Christopher Street Day“ festivalom, u Njemačkoj pokrenutom 1979. godine u spomen na događanja u Stonewallu, došlo je do omasovljavanja emancipacijskog pokreta.

Tijekom osamdesetih pokret se morao suočiti s histerijom koja je izbila nakon pojave side, tijekom koje je zastupnik bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU) Peter Gauweiler tražio da se zaražene osobe izolira u logorima. Do početka devedesetih broj LGBT organizacija, grupa za potporu i građanska prava narastao je na nekoliko stotina, a njihovi članovi su iz subkulturnog geta i političke radikalnosti prešli u društveno središte, gdje su i prihvaćeni. Gej populacija danas je važan dio svakog segmenta njemačkog društva, pa tako, na primjer, postoje organizirane gay zajednice unutar svake od etabliranih političkih stranaka, uključujući „Lesben und Schwulen in der Union“ bliske demokršćanskoj grupaciji CDU/CSU.

Postoje klubovi gay novinara te policajaca. Njemačka Evangelička crkva, koja okuplja tridesetak posto populacije, uredno zaređuje homoseksualce. U nekim od crkava moguće je i vjenčanje gay parova. Država pak još uvijek nije zakonski odobrila brak, ali istospolne zajednice imaju gotova sva prava kao i heteroseksualni brakovi, osim posvajanja koje je moguće samo u slučaju da je riječ o djetetu jednog od partnera iz prethodne heteroseksualne veze.

Nezaobilazan gospodarski čimbenik

Iako povremeno još uvijek ima ispada, pa i incidenata vezanih uz nečiju seksualnost, u Njemačkoj prizor dviju žena ili dvojice muškaraca koji se ljube u većini slučajeva neće izazvati nikakvu reakciju. A kada se nešto i dogodi, poput incidenta kad je jedan talijanski trgovac u Berlinu pokušao lezbijskom paru zabraniti ljubljenje ispred svoje radnje, društvo reagira solidarno: homofobni se trgovac slijedećeg tjedna suočio s tisuću petsto homoseksualaca i lezbijki koji su se u znak prosvjeda ljubili na istom mjestu.

Konačno, ne treba zaboraviti da gay populacija, poznata po svom hedonizmu, u društvu kasnog kapitalizma predstavlja nezaobilaznu potrošačku skupinu. Osim toga, obzirom da netrpeljivost i nasilje obično rastu proporcionalno sa siromaštvom i društvenim raslojavanjem, sretan ishod priče o njemačkoj LGBT populaciji vjerojatno barem dijelom ima veze s činjenicom da je riječ o jednoj od najbogatijih zemalja svijeta.