Bilo je ljetno jutro 1922. u Berlinu. Walter Rathenau je krenuo na posao. Vozač sa službenim autom vozi ga iz njegove vile u berlinskoj četvrti Grunewaldu prema središtu njemačkoga glavnoga grada. Odjednom im put presijeca drugi auto. U njemu su četiri muškarca: dva studenta, jedan bivši časnik i jedan inženjer. Napadači pucaju iz strojnice, bacaju ručnu granatu – ministar vanjskih poslova Njemačkog Reicha je mrtav. Imena napadača su vrlo brzo otkrivena. Oni pripadaju desno ekstremnoj „Organizaciji Consul“. Riječ je o paravojnoj terorističkoj organizaciji koja je izvela brojna politička ubojstva i koja se bori protiv „internacionalizma, socijaldemokracije i židovstva“.

„Neprijatelj stoji desno“

Rathenau je već odavno bio na meti desničarskih krugova u Vajmarskoj republici. On je vodio pregovore o Ugovoru iz Rapalla kojim su ponovo uspostavljeni diplomatski odnosi između Njemačke i sovjetske Rusije, prekinuti 1918. godine. U nacionalističkim novinama je početkom 1920-ih godina manje ili više otvoreno pozivano na ubojstvo toga liberalnog političara, koji je uz to bio i židov i mnogima simbol omražene takozvane „židovske republike“. Deseci tisuća su u znak prosvjeda protiv ubojstva izašli na ulice, tadašnji kancelar Joseph Wirth je u snažnom govoru u Parlamentu odao priznanje ubijenom i kritizirao hajku desničarskih novina. Tada je izrekao i legendarnu rečenicu: „Neprijatelj stoji desno.“

26. kolovoza 1921. na sred ulice u jednom malom mjestu u Schwarzwaldu ubijen je Matthias Erzberger, pripadnik umjerene, katolički orijentirane Stranke centra. Ubojice su i tu bivši časnici i desničari. I Erzberger je za nacionalističke krugove neprijatelj. On je 1918. potpisao primirje koje je značilo njemački poraz u Prvom svjetskom ratu. Ubojice su uspjele pobjeći, ali su uhićeni neki od nalogodavaca. Svi su pripadali „Organizaciji Consul“.

Dvostruka mjerila pravosuđa

Početkom lipnja 1922., nepuna tri tjedna nakon ubojstva Rathenaua kaselski gradonačelnik Philipp Scheidemann je s kćeri i unukom bio u šetnji parkom. Taj ugledni socijaldemokrat bio je prvi premijer mlade Republike koju je 1918. proglasio. Ususret su mu došla dva muškarca , jedan mu je lice zasuo cijanidnom kiselinom. Scheidemann je preživio, napadači su nekoliko tjedana kasnije uhićeni.

Ali, pravosuđe je tih godina bilo „slijepo na desno oko“. Desničarski terorizam često je ostajao nekažnjen. Prema procjenama su od 1918. do 1922. desničari počinili 354 politička ubojstva, ljevičari 22. Kazne su bile vrlo različite. Ljevičarske ubojice su u pravilu osuđivana na visoke zatvorske kazne, a bilo je i smrtnih kazni. Desničarske ubojice su prolazile s nekoliko mjeseci zatvora. Politička elita i pravosuđe Vajmarske republike nisu bili spremni razjasniti stvarnu pozadinu ubojstava što je imalo kobne posljedice. Desničarske tajne organizacije će se kasnije povezati s nacional-socijalističkim organizacijama i širiti teror i nasilje.

Širenje desničarskog nasilja

Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo desno-ekstremnog terorizma u Njemačkoj. Tek 1960-ih pojavljuju se spektakularni slučajevi. 1968. Josef Bachmann puca na Rudija Dutschkea, vođu ljevičarskog studentskog pokreta. Bachman ima kontakte s neonacistima. Radikalne skupine vježbaju gađanje vatrenim oružjem po njemačkim šumama i treniraju za nasilno preuzimanje vlasti. Među njima je i zloglasna skupina „Wehrsportgruppe Hoffmann“ koja je 1980. zabranjena. 26. rujna 1980. na minhenskom Oktoberfestu eksplodirala je bomba napunjena čavlima i vijcima. Poginulo je 13 ljudi, 213 je ozlijeđeno, djelomice teško. Među poginulima je i atentator, student Gundolf Köhler. Tijekom dvogodišnje istrage policija je otkrila da je Köhler bio desni ekstremist i pripadnik neonacističke „Vikinške mladeži“, koja je kasnije zabranjena. Navodno je imao kontakata i s drugim desničarskim skupinama. Ipak, policija na kraju ostaje kod teze da se radilo o pojedinačnom počinitelju i zatvara istragu. Kasnije je u više navrata bilo pokušaja da se istraga ponovo pokrene, ali uzalud.

1990-ih godina je bilo više napada podmetanjem požara na domove za tražitelje azila i kuće u kojima su stanovali stranci: Hamburg, Mölln, Solingen neka su od mjesta u kojima su zločini počinjeni. I tu su počinitelji bili neonacisti. Samo nekoliko godina kasnije desničarsko nasilje se proširilo osobito po istočnom dijelu ponovno ujedinjene Njemačke: provode se razne aktivnosti skinheadsa i neonacističkih udruga, govori se o „nacionalno oslobođenim zonama“, širi se brutalno nasilje. Najnoviji niz ubojstava turskih i grčkih doseljenika još nije ni izdaleka razjašnjen, ali jedno je jasno: i tu se radilo o zločinima desničarskih terorista i ti zločini su samo mali dio toga tamnog poglavlja njemačke povijesti, koje i dalje mora biti rasvjetljavano.

Autor: Cornelia Rabitz / Anto Janković

Odg. urednik: S. Matić