Büchel, malo mjesto između Koblenza i Triera, nitko ne bi ni primjetio, da ono nije povijesni anakronizam: tamo se, naime, nalaze posljednje atomske bombe iz kontingenta koji je ostao u Njemačkoj nakon kraja Hladnog rata. Smatra se da je tu oko avionskih 20 bombi tipa B61, ali točan broj je tajna. Svaka od njih je višestruko razornija od bombi koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki.

Atomske bombe pripadaju vojsci SAD-a, ali bi ih u slučaju da moraju biti upotrebljene nosili njemački bombarderi tipa Tornado. Upravo taj scenarij se u Büchelu uvježbava već godinama. Atomska eskadrila je najveći poslodavac u Büchelu, mada o postojanju nuklearnog oruža ne piše ništa na internetskom portalu tog mjestašca.

"Nuklearna participacija" je konstrukcija u kojoj sudjeluju i druge zemlje NATO-a. Belgija, Nizozemska, Italija i Turska imaju na svojim teritorijima atomske bombe SAD-a. Koncept nuklearnog zastrašivanja i dalje je aktualan: NATO ga je 2012. proglasio "jezgrom kolektivne obrane".

Prvobitan cilj: nuklearno razoružanje

Prije 50 godina, nade su bile sasvim drukčije: SAD, Velika Britanija i Sovjetski Savez su se ugovorom obvezale da će sprječavati širenje nuklearnog oružja (Non-Proliferation Treaty). Cilj im je bio potpuno nuklearno razoružanje. Njemačka je 1975. pristupila tom ugovoru koji je u međuvremenu potpisalo više od 190 zemalja.

Ugovor je dugo slovio kao potporni stup svjetskih nastojanja da se smanji broj atomskih bombi. Danas je samo mrtvo slovo na papiru. Širom svijeta ima još oko 15.000 atomskih bombi, procjenjuje švedski institut za istraživanje mira SIPRI, i prenosi da najveće zalihe imaju SAD (6.800) i Rusija (7.000). U planovima te dvije nuklearne sile je "predviđeno da ostane bar onoliko bombi koliko ih danas ima", kaže teolog Eberhard Schockenhoff, profesor na Sveučilištu u Freiburgu i dugogodišnji član Njemačkog etičkog odbora. "To etički nije prihvatljivo", kaže on, i dodaje da su atomske sile odustale od cilja da se postigne nuklearno razoružanje.

Zalihe se moderniziraju

Ugovor je "u totalnoj krizi", konstatira i politolog i stručnjak za razoružanje Tom Sauer sa Sveučilišta u Antwerpenu. Posljednja konferencija o provjeri Ugovora iz 2015. je propala, a to će se vjerojatno dogoditi i s idućom, planiranom za 2020. godinu. I to će tako i ostati, smatra Sauer.

Trenutno zemlje-potpisnice Ugovora ne samo što ne smanjuju količinu nuklearnog oružja, već moderniziraju svoje zalihe i ugrađuju u njih nove tehnike, na primjer, precizne elektroničke sustave upravljanja. Stručnjaci smatraju da je opasnost od nuklearnog rata sada veća nego što je bila tijekom proteklih desetljeća. U siječnju je jedan skup znanstvenika, među kojima je i 17 nobelovaca, konstatirao da kazaljke "sata atomskog rata" stoje na – dvije minute do dvanaest.

Devet nuklearnih sila

U NATO-u vlastite zalihe atomskog oružja, pored SAD-a, imaju samo još Francuska i Velika Britanija. Preostale nuklearne sile su Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Niti jedna od tih država nema namjeru odreći se svog atomskog oružja koje smatra nužnim za očuvanje svojih sigurnosnih interesa.

Potcjenjuje li se, 50 godina nakon potpisivanja Ugovora o neširenju atomskog oružja, opasnost od tog oružja? Tom Sauer smatra da je tako. On podsjeća da su razgovori o razoružanju između SAD-a i Rusije trenutno na ledu, kao i da bi i neke druge zemlje mogle doći u posjed atomskog oružja, na primjer, Iran i Saudijska Arabija.

Doduše, on polaže nadu u činjenicu  da su se u Ujedinjenim narodima 122 od 193 zemlje-članice izjasnile za zabranu atomskog oružja. To je bilo 2017. Čim 50 zemalja bude ratificiralo odgovarajući ugovor, on će postati i pravno obvezujuć. "Tada će posjedovanje nuklearnog oružja biti ilegalno – nuklearne sile će se naći u defenzivi", zaključuje Sauer.