Nesposobnost i odsustvo želje političara u Bosni i Hercegovini da se bave egzistencijalnim pitanjima poznata je stvar, ali ekonomski analitičari upozoravaju na manje poznatu činjenicu: dvoličnost stranih investitora koje gospodarstvo te zemlje još manje zanima – važan im je osobni profit, pa i više od toga, tako da svoja ulaganja često uvjetuju angažiranjem vlastitih stručnjaka ili opreme.

„To je osobito vidljivo u reformskoj agendi. Ako se pažljivo pročita, vidljivo je da je pola toga sadržano u 'naši konzultanti, u suradnji s konzultantima', i taj scenarij mi dobro znamo još od rata. Zato sam ja glasna kritičarka svega toga i pitam se kada ćemo razviti domaću pamet“, kaže ekonomska analitičarka Svetlana Cenić.

„Mnogi od tih takozvanih projekata, koje ja ne bih tretirala kao investicije jer to su nečiji porezni novci koji se plasiraju ili kroz fondove ili kroz projekte, imaju upravo taj uvjet stranih konzultanata, stručnjaka. Ima zatim uvjeta i kada su u pitanju neki polu-poticaji, polu-krediti, postoji uvjet da se mora kupiti ta i ta oprema, čija se cijena obično mnogo poveća u odnosu na ono što biste mogli naći na tržištu kada komercijalno poslujete.“ "Nadalje", dodaje Cenić, „ima vrlo malo stranih investicija u proizvodnji, zato što proizvodnju ne možete tek tako staviti u džep, pa iznijeti i odšetati iz zemlje.“

Diktirane investicije

Njene navode potvrđuje i prof. dr. Duljko Hasić, direktor ECOS instituta za edukaciju u Vanjskotrgovinskoj komori BiH: „U većini slučajeva strane investicije su diktirane od zemalja koje ulažu u BiH. Već je poznato da značajan dio tih investicija ide u projekte radi angažiranja stručnjaka iz tih zemalja, tako da se, prema procjeni koju smo radili, najmanje 50 posto tih ukupnih sredstava koja 'prijeđu granicu', ponovo vrati u zemlju iz koje su došla.“

Hasić dodaje kako zato ne čudi da je „gotovo beznačajan efekt tih investicija kada su u pitanju ključni infrastrukturni projekti jer su i oni nametnuti“. On izražava zabrinutost jer su strana ulaganja već godinama u stalnom opadanju, a u prvoj polovici ove godine, upozorava, „stanje je dramatično“.

„Čistih stranih investicija ima sve manje i manje zato što je kapital kao zec – bježi na prvi šapat, a kamoli na ovakvu političku retoriku“, kaže Cenić, ne pravdajući pri tom dvostruke standarde stranih investitora. „Ono što se zovu poticaji, projekti, polu-krediti, polu-ne-znam-što, opterećeno je raznoraznim uvjetovanjima. Evo samo jedan primjer: kredit Svjetske banke – dakle nije riječ ni o donaciji, ni o investiciji, niti o bilo čemu drugom, nego je to kredit Svjetske banke, i to samo jedan u nizu, o stimuliranju aktivnog zapošljavanja – ima uvjet da 40 posto iznosa bude plaćeno konzultantima banke. Narod, dakle, plaća i strane konzultante, a kada će razviti domaću pamet, to nikoga ne zanima. Domaće pameti nema i još na to sve financiramo strahovito veliku, glomaznu, a nesposobnu administraciju.“

Potplati pa uloži

I Hasić u tom smislu loptu prebacuje na domaći teren. „Takvo ponašanje stranih ulagača može se opravdati. Međunarodna zajednica, pogotovo zemlje koje diktiraju takav režim stranih investicija, kažu da Bosna i Hercegovina nema odgovarajuću razvojnu politiku, pa time pravdaju taj 'diktat' kako bi usmjerili investicije po osobnom shvaćanju.“ Strane investicije su, smatra on, „nužno potrebne za budući ekonomski razvoj BiH, a sve ovo što se do sada događalo rezultat je prvenstveno neuspješne ekonomske politike bosanskohercegovačkih vlasti jer BiH nema odgovarajuće strateške pravce razvoja, nema strategiju izvoza i ostale strateške dokumente“.

„Gdje usmjeravati ta sredstva s obzirom na sistem usuglašenosti na svim razinama vlasti, pogotovo na državnoj? Iz tog razloga, na žalost, nije stvorena odgovarajuća poslovna klima zbog, prvenstveno, nedosljednosti u realizaciji strateških pravaca s jedne strane, a s druge strane zbog nedosljednosti u propisima i primjeni brojnih administrativnih procedura na različitim razinama vlasti, kako ekonomskih, pravnih, političkih i ostalih podijeljenosti. To, između ostalog, opet izaziva negativan efekt na dugoročni, održivi razvoj zemlje“, kaže Hasić. Prepreke u poslovanju Hasić vidi i u „neefikasnosti državne uprave, netransparentnosti javne nabave, a povrh svega korupciji i pravnoj nesigurnosti u BiH“.

„Nije samo to“, dodaje Svetlana Cenić, „politička stabilnost je prva poruka. Druga poruka je smanjenje korupcije. To su poruke koje moramo poslati stranim investitorima, a ne da se Japanci ne mogu načuditi što ih vode kojekuda i još traže novce. Dakle, moraju potplatiti kako bi investirali, pa se ljudi pokupe i odu, i ne samo oni. Bilo je još nekoliko delegacija koje su tako odlazile. S ovako korumpiranom vlasti, sreće sa stranim investicijama nema, jer tamo gdje je visoka razina korupcije, tu su i špekulanti veoma, veoma prisutni“.

„Jeftina radna snaga“

Vrlo bitna poruka koju BiH mora poslati investitorima, smatra ona, je i spremnost za ulaganje u istraživanje i razvoj, koje je već godinama na nuli, a prema razvojnoj strategiji Europske unije – Europa 2020, izdvajanje za istraživanje i razvoj trebalo bi iznositi tri posto bruto društvenog proizvoda (BDP).

„Što to znači? To su nove tehnologije, to su nova radna mjesta, to su nova znanja. Mi toga nemamo ni u viziji, ni u planu i kvalitetna strana investicija, hajde da ju nazovem kvalitetnom, neće tamo gdje je neznanje, nego se najbolje osjeća tamo gdje su najveća izdvajanja za istraživanje i razvoj“, tvrdi Cenić. Umjesto toga, dodaje ona, bosanskohercegovački dužnosnici hvale se jeftinom radnom snagom, misleći da će to privući investicije. „Sačuvaj Bože zemlje koja se hvali resursima i jeftinom radnom snagom. S druge strane, to je sve jeftina radna snaga koja nije naučila kako koristiti nove tehnologije, kao što ni rukovodeći kadar nije naučio tržišno poslovati.“

Popis reformi neophodnih za privlačenje „pravih“ stranih investicija, navode i Cenić i Hasić, može se nabrajati unedogled, ali od nečega se mora krenuti. Hasić naglašava da BiH svakako mora smanjiti „silna porezna opterećenja – parafiskalna i fiskalna opterećenja, koja iznose oko 70 posto, a to znači rasteretiti proizvodnju i prebaciti teret na potrošnju, kao i niz drugih radnji i postupaka koji se odnose na moderniziranje zakonskih propisa iz mnogo područja“.

Promjene u glavama

Osim u zakonskim aktima, dodaje Cenić, promjene se moraju dogoditi i u mentalitetu ljudi. „Prvo se narod mora suočiti s tim da veoma malo zna, veoma malo pita za svoja prava, ne informira se dovoljno. Takav narod glasa. Glasa za one koji im onda prodaju priču da se i posao i sve može raditi u nekoj općini, a usput pričati o milijardama koje samo što nisu stigle, ili koje samo što se nisu napravile.“

To bi bio prvi korak, smatra ona, a drugi je otrežnjenje – „da se zaista vidi financijska situacija u koju smo došli“.

„Treći korak su promjene i traženje promjena, kako bi u nekom srednjoročnom periodu imali ozbiljnu državu koja ozbiljno razgovara s partnerima, a ne dovodi 'torba, mašna, kofer – prevarant' likove, ne pere novac i sve ostalo, i ne stvara raj za takve. A onda kad izađu pred govornicu, pričaju o euro-integracijama“, zaključuje Cenić.

„Mi smo glasali za ovakvu vlast. Mi je držimo 20 godina, manje ili više, ali isti se krug ljudi vrti 20 godina. Na nama je da prvo priznamo koliko ne znamo, koliko smo nesposobni, koliko smo apatični, koliko smo podanici, da bismo bilo što mijenjali.“

Ništa bez dijaspore

Dok se nešto ne promjeni, malo svjetlosti u suviše tmurnoj i apatičnoj slici bosanskohercegovačke ekonomije - davat će dijaspora. Duljko Hasić objašnjava da BiH na godišnjoj razini ostvaruje ukupan trgovinski deficit od gotovo sedam milijardi konvertibilnih maraka. „Dva ključna izvora za popunjavanje tog negativnog rezultata u trgovinskim odnosima BiH s ostatkom svijeta jest preko direktnih stranih investicija i doznaka koje dolaze od naše dijaspore. Što se tiče investicija, one su u padu, a što se tiče dijaspore, ona je i dalje izdašna i uspijeva popuniti taj ukupan iznos trgovinskog deficita do sedam milijardi konvertibilnih maraka“.