"Nitko mi neće nikada pristupiti bez predrasuda", kaže s očitim žaljenjem 21-godišnja Natascha Kampusch i dodaje: "Ja imam pečat na čelu na kojem piše: žrtva nasilja." Njezino je ime skoro svakome poznato. Svi svjetski mediji danima su punili naslovnice najnovijim informacijama o tada (kasnije se Austrija "proslavila" još jednom sličnom pričom o incestu) nezapamćenom slučaju djevojke koja je nakon osam i pol godina sužanjstva uspjela pobjeći svom otmičaru.

U Austriji se osjeća neshvaćeno i progonjeno

Ona po prvi put pred filmskim kamerama detaljno svjedoči o tom događaju u sinoć (25.1.) prikazanom dokumentarnom filmu "Natascha Kampusch - 3096 dana zarobljeništva". Ova je Austrijanka, nakon dugog razmišljanja i stotina upita, odlučila o svojoj sudbini progovoriti samo za tim njemačke javno-pravne televizijske postaje ARD. Kao razlog je navela negativni odnos austrijske javnosti prema njoj.

U filmu nema nikakvih novih senzacionalnih otkrića o tom slučaju - njegova izražajnost i snaga počivaju na Nataschinom emocionalnom iznošenju detalja o godinama provedenima u tijesnom podrumu iz kojeg ju je njezin otmičar puštao samo povremeno, kada je bio dobre volje, odnosno kada se osjećao sigurnim da mu njegova žrtva neće umaknuti.

Svaka je greška brutalno kažnjavana

Desetogodišnju Nataschu Kampusch 02. ožujka 1998. godine u Beču je oteo neupadljivi i osamljeni Wolfgang Priklopil kada se iz škole vraćala kući. Zatvorio ju je u svojoj kući, udaljenoj samo nekih 20-ak kilometara od njezinog doma, u podrumskoj prostoriji koju je prethodno pažljivo pripremio: zatvor je bio dug 2,70, širok 1,80 i visok 2,37 metara te trostruko osiguran jednim čeličnim, jednim betonskim i jednim drvenim vratima. "Bilo je hladno, vlažno, odvratno", reći će autorima filma Natascha Kampusch. No, kako priča, ni "gore", u kući njezinog mučitelja, nije joj bilo bolje: "Njemu je moralo pričinjavati veliko zadovoljstvo da ima nekoga tko pripada samo njemu."

Recimo, Priklopil ju je tjerao na obavljanje kućanskih poslova, a bio je očito bolesni čistunac. Brisao je sve što je Natascha dotaknula i to ne samo zato kako bi uklonio moguće otiske prstiju, nego i zato što ga je užasno smetala svaka mrlja. Ona je kosu morala stavljati pod plastičnu vrećicu, kako ne bi ostavljala vlasi po njegovoj kući. A onda je došao na ideju da ju do gola ošiša. Naravno, svaku "grešku" je brutalno kažnjavao: udarcima, davljenjem ili držanjem glave pod vodom u umivaoniku.

Tek osam i pol godina kasnije, 23. kolovoza 2006. godine, ona je uspjela prikupiti snage i odvažnosti za bijeg.

Na slijedećoj stranici: Suosjećanje i sažaljenje za otmičara

Suosjećanje i sažaljenje za otmičara

Natascha u filmu priča o otmici, o svojoj svakodnevici o zarobljeništvu, o svom otmičaru, o bijegu. Ono što i dalje, tri i pol godine nakon bijega, ostaje nejasno je njezin odnos prema otmičaru. "Ja sam mu sve oprostila, jer bi inače bila prepuna mržnje i negativnih osjećaja te bi propala psihički i fizički", objašnjava djevojka svoje osjećaje prema Priklopilu za vrijeme zarobljeništva. Dapače, ona smatra da je on imao savjest, ali da je postao takav kakav je zbog "dubokih povreda". "To je u meni izazvalo neku vrstu suosjećanja, sažaljenja", kaže Natascha Kampusch.

Zašto nije ranije pobjegla? To su joj pitanje često postavljali, kaže i objašnjava kako je to bilo gotovo nemoguće jer je otmičar bio vrlo oprezan.

Ni nakon bijega, a niti u filmu Natascha Kampusch nikada nije detaljno govorila o vrsti nasilja kojem je bila izložena. U filmu je jedino opovrgnula priče o tome da je bila žrtva pedofilske mreže i naglasila da je kontaktirala "samo s otmičarem".

Što nakon ukradenog djetinjstva?

Istog dana kada je Natascha uspjela pobjeći, Priklopil je izvršio samoubojstvo. Ona je nakon toga kupila kuću u kojoj je propatila osam i pol godina svog života. Što je osjetila kada je ponovo došla u svoj podrumski zatvor? "To je kao da ste se vratili u svoju dječju sobu. To je puno sjećanja. To je bio moj dom", kaže Natascha Kampusch.

A što se tiče budućnosti, ona upravo pokušava nadoknaditi propušteno obrazovanje. Ne zna čime bi se željela baviti. Možda glumom ili pjevanjem, kaže, o čemu je sanjala kao djevojčica, sve dok joj slučajan susret s Wolfgangom Priklopilom nije ukrao bezbrižno djetinjstvo.

Autorica: Andrea Jung-Grimm/Agencije

Odg.ured: Željka Telišman