Zamjena plina obnovljivim izvorima energije može spasiti planetu i socijalno osjetljivije društvene skupine od energetskog siromaštva, ali jednako tako može potonje dovesti u još težu situaciju – sve ovisi o strateškom pristupu države i javnim politikama vezanim uz taj proces. Najkraći je to zaključak na temu kojoj je ekološko-aktivistička organizacija Zelena akcija u Zagrebu posvetila jedno znanstveno istraživanje i konferenciju održanu sredinom ovog mjeseca. „Pitanje je samo tko bi to sve platio, makar većim dijelom. Ništa nije nemoguće, ali sve ovisi o tome", rekao nam je Viktor, stanovnik zagrebačke Knežije koji samostalno razmišlja o prelasku s upotrebe plina na sunčevu energiju tj. solare.

„No gledajte, ja vam o tim mogućnostima ipak zasad samo razmišljam, i čini mi se da će još neko vrijeme ostati tako. Investicija namještanja solarnih panela došla bi me oko 10 tisuća eura. Država bi pomogla s pola troška jedino ako bih imao puno sreće da kasnije prođem na natječaju. A plin mi je i dalje pristupačniji. Da sam na gradskoj toplani, umjesto u kući koju su sagradili još moji roditelji, ne bih se ni sjetio drugog rješenja. Ovako sam plaćao oko 60 eura mjesečno, u prosjeku ove godine. I znam da bismo se trebali pobrinuti za klimu i drugo, za tu ekologiju, ali valjda bi netko morao to bolje organizirati, da bude praktično i dostupno, jer drukčije ne znam kako će navesti ljude na kvalitetan izbor", dodao je on, zamolivši da ne objavljujemo njegovo prezime i adresu.

Građani prepušteni sami sebi

„Tko zna", pojasnio je ovaj Zagrepčanin, „možda jednog dana i zatrebam taj državni natječaj. No zasad mi to izgleda kao šminka, znate kako se veli, da nam političari mogu reći kako ipak nešto rade i pomažu. A sve to mene podsjeća na one moderne električne automobile s poticajima. To si na kraju može priuštiti samo onaj tko ionako ima višak novca, pa mu pomoć niti ne treba, objektivno. Kako onda misle da će dobiti masovni efekt, da ćemo većina preći na takva vozila?" I nismo tu imali nikakav odgovor za Viktora, ali upit mu je u svakom slučaju bio tek retorički. No toga prigodnog sugovornika potražili smo zapravo radi podrobnijeg tematiziranja navedene problematike direktno na „terenu", među običnim svijetom.

Pretpostavka je stoga da su (i) hrvatski građani, pred imperativom zaštite prirode i energetske tranzicije, ustvari i dalje najvećim dijelom -prepušteni sami sebi. Pritom je poznato da im nije bitno olakšano niti udruživanje u susjedske energetske zadruge. No istraživanje pod nazivom „Socijalna analiza deplinofikacije Hrvatske do 2035. godine" utoliko nastoji predočiti sve bitne pretpostavke tog zahvata s istaknutog materijalnog aspekta. Obavila ga je znanstvenica Ana-Maria Boromisa s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu, a prethodila mu je, kao što se vidi po naslovu, studija „Deplinofikacija Hrvatske do 2035. godine". Također u organizaciji Zelene akcije, nju je pak obavio Neven Duić, stručnjak za energetiku sa zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje.

Deplinofikacija otvara 10 tisuća novih radnih mjesta u RH

Cilj novije analize, one sa socijalnim horizontom, bilo je realno sagledavanje mogućih posljedica za građanke i građane ako se tranzicija ne provede pravedno. Organizator istraživanja tako upozorava da ne bi smjelo doći samo do zamjene tehnologije - fosilnih goriva obnovljivim izvorima. „Ne ako bi se nastavio ekstraktivistički i izrabljivački model istih korporacija, odnosno, puko prebacivanje na zeleni kapitalizam", naglašeno je na spomenutoj konferenciji. U tom smislu, ispostavilo se da je u zamišljenom procesu nužna ciljana javnofinancijska pomoć za prelazak na obnovljive izvore energije i povećanje energetske učinkovitosti, dakle, onakva koja povrh svega uzima u obzir regionalne razlike i razlike između sela i grada te financijske kapacitete kućanstava.

Autorica socijalne analize Ana-Maria Boromisa je u prezentaciji analize pokazala kako bi deplinofikacija mogla, u konzervativnoj procjeni, dovesti do stvaranja 10 tisuća radnih mjesta godišnje. Posebno je značajan potencijal za stvaranje lokalnih radnih mjesta i smanjivanje siromaštva u Panonskoj Hrvatskoj koja je najugroženija. Dometnula je kako postoji manjak sustavne koordinacije između različitih tijela na nacionalnoj razini, posebno resora energetike i socijalnih politika. Moglo se čuti da je proces manjkav, institucije nemaju kapaciteta, a vjerojatno su podložni i utjecaju lobija, dok lokalne zajednice, s druge strane, mogu napraviti dosta.

Na pitanje na koje nas je potaknuo naš sugovornik s početka ovog članka, o tome je li osobni jednokratni trošak prelaska na drugu tehnologiju ujedno ključni problem zelene energetske tranzicije, međutim, Boromisa nam je odgovorila – niječno. „Kućanstva ne bi trebala biti početni korak", napomenula je ona za DW, „nego dovršetak tranzicije. Ključno je stvaranje sistemskih preduvjeta, tj. dekarbonizacija elektroenergetskog sustava i centraliziranih toplinskih sustava. Jednokratni trošak za kućanstva koja će se moći priključiti na centralizirane toplinske sustave trebao bi biti manji od troška zamjene plinskog bojlera."

Elektrifikacija prometa zasad nije dobar uzor

„Za kućanstva koja će se moći spojiti na centralizirane sustave važno je da je dinamika deplinofikacije unaprijed poznata, te da se u mjeri u kojoj je moguće uskladi s očekivanom dinamikom zamjene postojećih uređaja", nalazi ova znanstvenica koja se u svojoj analizi detaljno pozabavila stanjem u hrvatskim kućanstvima kada je posrijedi energetski trošak i perspektiva tranzicije. Logično, tako je zaključila i da će kućanstvima koja se neće moći priključiti nacentralizirane sustave, jednokratni trošak ispasti bitno većim, ali osim njega je potrebno razmotriti i operativne troškove. Već usvojene politike EU, kao što su npr. proširenje sustava trgovanja emisijama na zgrade, dovest će do porasta cijene korištenja fosilnih goriva.

„Planirane mjere pomoći za kućanstva trebale bi olakšati prelazak na druge vrste goriva, jer dugoročno subvencioniranje cijene goriva nije održivo. Zato je važno razviti financijske mehanizme koji će omogućiti prelazak na čišća goriva. Ako će se subvencionirati prelazak na čišća goriva onako kako se pristupa elektrifikaciji prometa, tranzicija neće biti moguća", odgovorila nam je Boromisa i na usporedbu s industrijom električnih vozila te javnih poticaja u vezi s njima. Pa, ostaje da još jednom konstatiramo da je više nego izvjesno kako tranzicija zahtijeva složen i socijalno osjetljiv pristup u organizaciji procesa s državnog vrha. U protivnom, sve to može postati samo još jedno žarište rastuće nejednakosti, itekako potencirane baš u pitanjima energetike.