Neosporno je kako se BDP Turske, od kako je Erdogan postao premijerom 2003. gotovo učetverostručio. Njegova vlada je masovno ulagala u infrastrukturu, u mostove i prometnice, luke i željezničke linije... To je popraćeno i golemim ulaganjima privatnih investitora u nebodere, trgovačke centre i luksuzne hotele. Stara je politička istina da svatko bira onako kako mu govori njegov novčanik - i tu su Turci doista imali razloga birati Erdogana.

No problem jest što je mnogo toga izgrađeno na kredit, a zamah gospodarskog uzleta se gubi. Od 2008. je BDP porastao još samo za trećinu, ali u istom razdoblju su pozajmice privatnog sektora narasle za više od četiri puta. Zato i kolumnist lista Forbes, Jesse Colombo smatra kako je Turska svoj rast platila golemim mjehurom pozajmica - i da će taj mjehur pući svakog trenutka.

Tim više što turski premijer rado ističe vjerski propis gdje bi muslimanima trebalo biti zabranjeno zelenaštvo, dakle ubirati kamate na pozajmice. "Dugoročno, želimo ukinuti realne kamate da bi ljudi povećali svoje prihode radom, a ne kamatama", izjavio je Erdogan u Istanbulu pred predstavnicima muslimanske gospodarske udruge Tuskom u svibnju 2011. "U jednom trenutku želimo izjednačiti kamate i stopu inflacije."

Mnogo novca znači - inflaciju

Doduše, vjera dozvoljava muslimanima da se zadužuju samo u tri slučaja: ako im je to prijeko potrebno za život, kad kupuju stan ili kuću i ako im je potrebno za ženidbu. Već i tako je to onda dovelo do eksplozije cijena nekretnina, osobito u metropoli Istanbulu - a građani Turske se rado upuštaju i u raspravu, što znači "potrebno za život". Nekome to onda može biti i novi auto ili jahta.

Ali to svakako dovodi do oštre bitke između vlade dosadašnjeg premijera Erdogana i turske središnje banke. Mnogo kredita i niske kamate nužno vodi do mnogo turskih lira u opticaju i onda je veliko pitanje, da li nacionalna valuta može držati svoju vrijednost prema stranoj. Turska itekako ima iskustva sa inflacijom, a takva politika je dovela i da je "nova" lira prošle godine izgubila petinu svoje vrijednosti prema američkom dolaru.

Zato je turska središnja banka CBRT početkom godine drastično povećala kamatnu stopu - i naravno, kredite učinila skupljim. Ona praktično nije imala izbora jer je gotovo 90% investicija poduzeća u Turskoj vezano uz neku stranu valutu. Pad lire se privremeno zaustavio, ali ne i srdžba premijera Erdogana.

Prekrasan poklon biračima

Od onda se pokazalo, tko doista odlučuje o kamatnoj stopi: turska središnja banka ili Erdogan - a kao predsjednik tu će biti još manje dvojbi. Naime, središnja banka je ovog srpnja već po treći puta ove godine smanjila kamatnu stopu kako bi udovoljila želji turske vlade o "nula kamata" i naravno da su (zaduženi) turski birači već iz tog razloga rado zaokružili Erdoganovo ime na izbornim listićima na nedavnim predsjedničkim izborima.

Naravno da je i turska burza radosno dočekala pobjedu Erdogana rastom vrijednosti, ali strani ekonomski stručnjaci nisu baš sigurni da će sve to dobro završiti. S jedne strane Erdogan ne štedi s novim, golemim investicijskim planovima, ali "nervozan" tečaj turske lire prema dolaru i euru pokazuje da je tržište već "vruće" i da bi opet moglo doći do ozbiljne inflacije.

Jer već i "nula posto" kamata se ne dopada stranim ulagačima u Turskoj i oni će rado uložiti novac u neku zemlju gdje im se nudi veća dobit uz političku stabilnost. Najveći problem ispada u ovim danima - pronaći takvu zemlju.