DW: "Pastorčad kontinenta" - ovako su nedavno u jednom članku magazina Der Spiegel nazvane zemlje Zapadnog Balkana. U posljednje vrijeme se u njemačkim medijima često govori o tome da je Europska unija na Zapadnom Balkanu izgubila puno na privlačnosti. Je li ispravan taj dojam?

Tobias Flessenkemper: Moramo ovdje razlikovati između privlačnosti političkog vodstva ovih zemalja i atraktivnost Europske unije među stanovništvom u zemljama Zapadnog Balkana. Ako pogledamo stanovništvo ovih zemalja upravo je suprotno slučaj. Europska unija i dalje ostaje sasvim privlačan model. Dovoljno je ako samo pogledamo koliko radne snage iz balkanskih zemalja dolazi i odlazi u zemlje Europske unije. I unatoč svim pokušajima kako Rusije tako i Turske da se tamo kulturološki etabliraju, kulturološke i druge ponude Europske unije ostaju i dalje veoma privlačne među stanovništvom. No jasno je da ljudi na Balkanu primjećuju kako europski ekonomski i socijalni model onako kako je njima sada predstavljen, dakle provođenje reformi i time stimuliranje gospodarskog rasta i inozemnih investicija, ne funkcionira uvijek tako dobro. Za to je ljudima na Balkanu dovoljan pogled na Grčku kako bi vidjeli da zemlja, koja je već 36 godina članica Europske unije, ne profitira uvijek od tog modela.

A kako to vide političari na Zapadnom Balkanu?

Na političkoj razini je slika nešto difuznija i kompliciranija. Postoje naravno konkretni uspjesi. Primjer je Hrvatska koja je postala članicom EU-a 2013. godine. Crna Gora veoma uspješno vodi pregovore s EU-om i sada je postala članica NATO-a, prethodno je Albanija primljena u NATO. Dakle mi tamo u svakom slučaju vidimo u dijelovima regije obrat prema zapadnim savezima, zapadnim organizacijama. U drugim regijama vidimo da postoje kolebanja. Ako se pogleda Srbija tu je i dalje taj problem da postoje različiti sporazumi s Rusijom, i na vojnom području. Osim toga, političkom vodstvu Srbije nije sasvim jasno na koji način se želi upustiti u europsko-zapadni model ili možda želi biti između dva modela.

Balkan dakle ostaje potencijalno krizno žarište u Europi unatoč jasno formuliranoj perspektivi prijema u EU?

Naravno, mi imamo našu „problematičnu djecu" na Balkanu, zemlje poput BiH, Kosova i Makedonije. Sve zemlje u kojima su bili sukobi, gdje još uvijek nije konačno odgovoreno na pitanje: "Kakvu državu želimo imati?" I tamo, nažalost, perspektiva europskih integracija još uvijek nije pokazala dovoljan učinak, primjerice spajanje različitih grupa u BiH koje će djelovati zajednički ili provedba reformi u zemlji poput Makedonije.

Ono što je politički relevantno je sljedeće: Sada imamo problem da zemlje članice Europske unije djelomično ne djeluju u cilju smanjenja sukoba, već ih prije održavaju na životu - poput primjerice odnosa Grčke prema Makedoniji, ali i uloga Hrvatske u regiji kao članice EU-a nije uvijek pozitivna. Utoliko i privlačnost EU-a na političkoj razini sigurno nije više toliko jaka i mi ne vidimo veliku volju lidera za provedbu tih političkih reformi, dakle liberalizacije društva, jačanje građanskih prava ili općenito uspostavljanje više pluralizma. A u odnosu na političke elite odlučujuće značenje i dalje imaju pojmovi poput borbe protiv korupcije i pravne države. Tu sigurno još ima mnogo posla.

Dakle, cjelokupno gledano, tu je mješovita slika. Sva ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju sljedeće: stanovništvo smatra da je model, kojeg mi u Zapadnoj Europi i u EU-u najvećim dijelom živimo, veoma privlačan. No vide i to da je upitno bi li taj model i za njih bio tako djelotvoran.

"Nitko ne želi način ponašanja kao što je primjerice kod Hrvatske"

A kako je na drugoj strani? Čini se da EU geopolitički i strateški značaj balkanske regije sada procjenjuje većim nego prije deset godina. Pri tome je riječ prije svega o direktnom utjecaju Rusije i Turske. Kako Vi vidite taj razvoj? Je li Balkan, kako se često tvrdi, "otvoreno krilo" Europske unije?

U neposrednom susjedstvu EU-a postoji naravno samo jedno područje koje ima potpuno jasnu europsku perspektivu i gdje Europska unija također može nešto postići. To je Balkan. Različito se može gledati na to je li to "otvoreno krilo". Ja osobno ne pretpostavljam da je to tako veliko otvoreno krilo, već je to prije europska regija koji se - ako bude zapostavljena - može pretvoriti u otvoreno krilo. No Balkan ne predstavlja veliki rizik za Europsku uniju. On možda predstavlja rizik u smislu da će biti dodatne migracije sa Zapadnog Balkana u Europsku uniju s kojom se mora nositi. Balkan bi se mogao ponovo pretvoriti u leglo organiziranog kriminala, kao što je to bio prije otprilike 15 godina. I neke balkanske zemlje bi se mogle razviti u zemlje sigurnosnog rizika, primjerice bliskom suradnjom ruske i srbijanske vojske. I mnogi ljudi također govore o tome da bi se mogao razviti u mjesto gdje se povlače neki koji se vraćaju s ratišta na Bliskom istoku. Sve to su naravno prijeteći scenariji koji su sasvim slični onome što ima i sama Europska unija, dakle to nije nešto što je posebno obilježje Balkana. Ali "otvoreno krilo" smatram previše dramatičnim. Prije je to otvoreni zadatak koji Europska unija može svladati i gdje ona ima izglede za uspjeh.

Možemo li uopće poći od toga da EU ima iskrene namjere kada je riječ o perspektivi prijema ovih zemalja u Uniju? Jer stanovništvo EU-a je već godinama vrlo skeptično kada je riječ o članstvu balkanskih zemalja.

Europska unija ima sasvim jasne iskrene namjere kada je riječ o perspektivi prijema balkanskih zemalja. Međutim u institucijama EU-a i u brojnim zemljama članicama postoje opravdane brige da bi se s tim zemljama u EU mogli u prevelikoj mjeri uvesti i sukobi. Nitko ne želi još jedan Cipar, kao ni način ponašanja, kakav trenutno vidimo u ovoj regiji, kao što je primjerice ponašanje Hrvatske prema zemljama regije koje nisu članice EU-a. Riječ je potpuno konkretno o tome da politički problemi 19. i 20. stoljeća u ovim zemljama zaista moraju dugoročno biti riješeni. Za EU nije odlučujući problem uspostaviti gospodarsku, socijalnu i politički prihvatljivu perspektivu za zemlje Zapadnog Balkana. Mi govorimo o manje od 20 milijuna stanovnika, to je kao jedna manja i srednje velika nova članica za sve zemlje EU-a.

Dakle, prema Vašem mišljenju, prijam balkanskih država ne bi predstavljao opasnost po Europsku uniju, koja se i sama već godinama nalazi u trajnoj krizi?

Na kraju je to stvarno samo jedan politički problem. Jesu li balkanske države u stanju  nositi ono što se u EU-u zajednički odluči? Izlaskom Velike Britanije u Uniji će biti manje diferencijacija. Bez Velike Britanije će u EU-u vjerojatno biti uspostavljeni jedinstveniji sustav i veća harmonija u regulaciji. A to mora dovesti do pridržavanja tih pravila, da postoji povjerenje da će se zajedničke odluke provoditi. Ako pogledamo odnos između Srbije i Kosova, pregovore o normalizaciji koji se vode od 2013., uvijek iznova vidimo da se na obje strane ne provodi baš sve onako kako je dogovoreno, odnosno da nedostaje volja za odlučno dogovaranje kompromisa i kreativni rad na rješenjima. To ubuduće ne smije biti slučaj kada govorimo o važnim odlukama u EU-u. Jer tada bi srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ili kosovski predsjednik Hashim Thaci mogli sjediti u Europskom vijeću i tamo stvarati zakone za 500 milijuna Europljana. Trenutačno je takvu situaciju teško zamisliti, da se s tim izabranim političarima iz balkanskih država može stvarati zakone koji vrijede za 500 milijuna Europljana i onda ih provesti na odgovarajući način.

Gospodarski razvoj kao težište samita   

Očito ima još mnogo toga što se treba učiniti? Što očekujete od samita u Trstu? Što bi sada moralo biti učinjeno da bi se konačno krenulo naprijed?

Vrlo je važno da se još jednom na najvišoj razini, sada i s francuskim predsjednikom Macronom, s Angelom Merkel, sa šefovima država i vlada iz regije, pošalje signal o spremnosti na suradnju. Signal, koji bi trebao biti poslan iz Trsta, je: Zapadni Balkan pripada Europskoj uniji. Mi sada pokušavamo pokrenuti naprijed ono što je posljednjih godina ostalo po strani kada je EU i sam bio u krizi. To znači da, osim čisto ugovornih stvari, ugovora o slobodnoj trgovini, sporazuma o pridruživanju, političke stabilnosti, prelazimo na područje gdje mi sada moramo unaprijediti to povezivanje s Europskom unijom.

Koja su težišta ovog samita u Trstu?

To je, jasno, gospodarski razvoj. Talijani kao domaćini organiziraju gospodarski forum s malim i srednjim poduzećima s Balkana. I Nijemci rade već slične stvari. Oni su već pokrenuli inicijativu kako bi njemačka industrija kupovala proizvode s Balkana. Ovo područje mora biti podržano konkretnim jamstvima i financijskim instrumentima. Drugo težište su konkretne mjere protiv korupcije, organiziranog kriminala i sive ekonomije. Važna tema će sigurno biti bilateralni sukobi u regiji. I tu postoji veliki zadatak da se zemlje članice EU-a bolje povežu. Ono što se sada događa u graničnom sporu između Slovenije i Hrvatske nije primjer koji bi trebalo slijediti, i to je upravo ono od čega Bruxelles strahuje. Ovdje su dvije balkanske države, dvije bivše jugoslavenske zemlje, dospjele u sukob koji prijeti da blokira i druge države. I važan signal je svakako pitanje gdje će se održati naredni samit 2018. godine. Bio je, naime, planiran ciklus od 2014. do 2018. Godine, sve do 100. godišnjice kraja Prvog svjetskog rata. A kako stvari stoje, on će biti održan u Velikoj Britaniji i ovdje se naravno radi o pitanju: kako će se Velika Britanija pozicionirati kako bi se mir i mirovni sporazumi u regiji i dalje garantirali.

Tobias Flessenkemper je šef balkanskog projekta na Institutu CIFE u Nizzi i član BiEPAG (Balkans in Europe Policy Advisory Group).