DW: Europski mediji Vas zovu "glasom istočne Europe", jer kritički ispitujete uobičajena zapadna objašnjenja za napetosti između Istoka i Zapada. Što se krije iza tih napetosti?

Ivan Krastev: U Europi postoje tri linije razdvajanja. Najveći jaz nije između Istoka i Zapada, već između velikih gradova i ruralnih regija. Razlika između Beča i Budimpešte je puno manja nego između Beča i nekih ruralnih područja u Austriji ili između Budimpešte i mađarske provincije. Druga linija razdvajanja je generacijska. A najzanimljivija mi je ona treća: kada pogledate kartu Europe iz 1900. godine, vidite jasnu podjelu – Zapad je bio etnički homogen, a istočna i srednja Europa su bile šarene, kako etnički, tako i kulturološki. Nakon 20. stoljeća, poslije da svjetska rata, poslije nacionalsocijalizma, poslije komunističkih režima i više etničkih čišćenja, danas je obrnuto: Istočna Europa je vrlo homogenizirana, a Zapad je etnički šaren.

Ključni pojam u Vašoj zadnjoj knjizi "Svjetlost koja se ugasila"  je "oponašanje". Nakon navodnog "kraja povijesti", istočni Europljani žele biti kao Zapad, kako pišete, ali su se razočarali, jer je "Zapad dobio Hladni rat, ali je izgubio sebe". Kako sada "Zapad" i čitava Europa mogu ponovo naći sebe?

Da, oponašatelju vrlo brzo postaje jasno da život u papagajskoj zemlji ima svoje tamne strane. Zapad je istovremeno izgubio svoj identitet kao liberalna demokracija, izgubio je svoju viziju za svijet. I u tom smislu – i sebe samog. Danas je Europa glavni gubitnik u raspadu liberalnog poretka. Zato EU mora naći novi politički identitet. Emmanuel Macron to zove "suverenom Europom", a nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen govori o "geopolitičkoj Europskoj komisiji". No, tu se radi o istom: tradicionalni odnosi sa SAD-om (koji ima ključnu ulogu za sigurnost Europe) trebali bi ostati neoštećeni, a stvarnost mora biti prihvaćena. Stvarnost u kojoj se Europa ne može samo osloniti na jednu silu-zaštitnicu s druge strane Atlantika. I EU doista pokušava naći taj geopolitički identitet. To čini vrlo oprezno – iz dva razloga. Prvo, jer bi iznenadni prekid partnerskih odnosa mogao dovesti do krize unutar EU-a, s obzirom da neke članice, na primjer Poljska, još uvijek vide SAD kao jedinog jamca svoje sigurnosti. Drugo, jer Europljani svim silama nastoje prikriti svoju dezorijentiranost u svijetu koji izmiče kontroli. U svijetu u kojem nema više saveza koji se oslanjaju na sigurnosni koncept Europljana. U svijetu u kojemu ne samo Kina i Rusija, već i SAD s Donaldom Trampom dovode u pitanje vrijednosti i sigurnost Europe.

Ako je EU "dezorijentiran", mora li se onda promijeniti?

U Europi kolidiraju dva različita senzibiliteta i dvije različite strategije. Na jednoj strani je Njemačka koja čitavo vrijeme pokušava što je moguće opreznije ograničeno provoditi promjene argumentirajući kako je politika Donalda Trumpa prolazna, kako moramo braniti status quo i koja nikako ne želi priznati da se svijet oko nas promijenio, jer to bi stvorilo paniku i paraliziralo EU. Na drugoj strani je intuicija Macrona koji smatra da se EU mora mijenjati odmah, ne samo na planu ekonomske politike, već i kada se radi o načinu na koji se donose odluke, jer bi za četiri ili pet godina već moglo biti prekasno. Macronov problem je u tome što se on izražava skoro u lirskim stihovima. On se zalaže za hrabar preokret, ali u konkretnome, u detaljima, on je slab. Berlin, s druge strane, preuzima ulogu knjigovođe koji zna uvjerljivo opisati rizike koje donose promjene, ali priznaje da je najveći rizik – da sve ostane nepromijenjeno.

Emmanuel Macron je upravo blokirao pristupne pregovore Sjeverne Makedonije i Albanije. Je li to njegova vizija EU-a koji se mijenja?

Kada je riječ o proširenju EU-a, Macron je napravio grešku. On je blokirao integraciju Sjeverne Makedonije i Albanije, a da nije razmišljao o tome kakve to posljedice ima na čitavom Balkanu. On je htio u pravcu Bruxellesa i Berlina uputiti signal: integracija u EU ne smije se i dalje odvijati kao nešto što je nezavisno od konkretne situacije. Istovremeno bi njegova odbojna gesta na kraju mogla biti od pomoći balkanskim zemljama. Da su dobile termin za početak pregovora, Sjeverna Makedonija i Albanija bi u idućih deset godina potonule u zaborav, neovisno o tome što se događa na Balkanu. Osim toga, smatram da će Francuska vrlo uskoro, možda čak već krajem ožujka, nakon lokalnih izbora, izraziti spremnost podržati proširenje. Macron je, kada je riječ o proširenju EU-a, u izoliranoj poziciji pa će pokušati od toga izvući korist tako što će čak ubrzati proceduru pristupa i pokazati da nije protiv toga već da je protiv pogrešnog koncepta proširenja.

Bugarski politolog Ivan Krastev je voditelj Centra za liberalne strategije u Sofiji i voditelj programa "Budućnost demokracije" na Institutu za znanost o ljudima u Beču.