DW: Libija kao propala država na jednoj strani, preopterećena Italija na drugoj. Koju potencijalnu opasnost pokazuje taj dio Sredozemlja?

Sebastian Bruns: Područje između Libije i Italije spada u najuže na Sredozemnom moru i glavna je ruta za ilegalne migracije, za krijumčare, ali i za očajne ljude iz Afrike i Azije. Otkako je zatvorena Balkanska ruta, izbjeglice traže novi put i pronašle su ga na tom području. Pored operacije EU-a pod nazivom „Sophia" na Sredozemnom moru postoje i pojedinačne operacije pomorskih jedinica zemalja članica EU-a koje spašavaju izbjeglice. To povećava šanse za sprečavanje utapanja izbjeglica u moru.

Zašto se to područje ne može kontrolirati?

Jedan od faktora je njegova veličina. Kompletno područje na kojem se realizira operacija „Sophia" je veliko kao Savezna Republika Njemačka. U operaciju je stalno uključeno između šest i osam brodova. Tome treba još dodati brodove humanitarnih organizacija koje također rade na spašavanju izbjeglica. Međutim, to nije dovoljno. Jedno tako veliko područje mora biti dobro pokriveno. Potrebno je više aviona nego što je trenutno slučaj. Na taj način se lakše uočava položaj brodova i vrši koordinacija. To je težak poduhvat. Međutim, pitanje izbjeglica izaziva podjele u Europi. Osim toga nema integrirane europske obalne straže nego obalne straže i mornarice države pred čijom obalom se događa cijela stvar. Frontex u međuvremenu ima pomorski mandat, ali zemlje članice EU-a prema njemu imaju maćehinski odnos. Osim toga, Frontex nema vlastitih velikih brodova ili zrakoplova.

Italija je najavila da će blokirati produžetak operacije „Sophia".  Na taj način se misija EU-a dovodi u pitanje. Što je potrebno učiniti da se stanje poboljša?

Sigurno nije pogrešno ako se bude borilo protiv uzroka zbog kojih ljudi napuštaju svoje zemlje. Ono što rade mornarica, humanitarne organizacije ili Frontex je ustvari samo borba protiv simptoma. U Libiji moraju biti uspostavljene strukture tako da uopće ne dolazi do krijumčarenja ljudi. Također se u Africi mora boriti protiv uzroka zbog kojih ljudi napuštaju svoje kuće i bježe u Europu. To je generacijski zadatak. Sada imamo problem da su ograničeni resursi koje Europa želi staviti na raspolaganje. S jedne strane postoji formulacija prema kojoj se želi uspostaviti „Maršalov plan" za Afriku. Međutim, ja sam skeptičan. S druge strane europske pomorske snage nisu potrebne samo na tom području. Postoji dosta drugih žarišta gdje moraju biti prisutne: Sirija, istočni dio Sredozemnog mora, sjeverni Atlantik, Baltičko more, Arktik... Pokušaj Italije da blokira produžetak misije EU-a pod nazivom „Sophia" vidim kao očajnički čin.

Postoji li koncepti za primjenu alternativnih mjera kako bi se poboljšala sigurnost na Sredozemnom moru?

Od 2016. godine postoji „European Union Border Assistance Mission" (EUBAM) u Libiji. U okviru te misije se obavlja obuka libijske obalne straže. Za tu obuku su potrebni oprema i brodovi. Međutim, u Libiji postoje različiti gospodari rata, različiti akteri konkurentnih vlada koje ne vjeruju jedna drugoj i koje se međusobne bore. Pod takvim uvjetima je vrlo teško formirati državnu obalnu stražu. Ne radi se samo o obalnoj straži, već i odgovarajućem policijskom potencijalu za rad u lukama. Zatim se tu radi i o državnom odvjetništvu, sudovima, o aspektima koji ovise o dobrom državnom vodstvu. To je herkulovski zadatak.

Također je za to morsko područje potrebna europska pomorska spasilačka služba. To znači da pomorske snage ne trebaju u regiju slati svoje razarače i fregate, nego da sve zemlje članice EU-a trebaju sudjelovati s brodovima obalnih straža i policijom za zaštitu voda, dakle s malim jedinicama koje ne moraju biti posebno opremljene da na Atlantiku love podmornice. Na taj način bi se bar malo rasteretile europske pomorske snage. U takve pomorske jedinice bi se mogle uključiti i privatne spasilačke pomorske jedinice, tako da bi bila unaprijeđena integracija civilnih, vojnih, ali i policijskih sredstava. Za Libiju i to morsko područje postoji mnogo različitih konkurentskih operacija koje još nikada nisu ujedinjene. Možda bi europska pomorska spasilačka služba bila korak naprijed. 

Zahtijevate europsku pomorsku spasilačku službu. Kako se to može implementirati?

Moj prijedlog je da se konačno počne ozbiljno razmišljati o europskoj obalnoj straži: dakle uspostaviti integrirane strukture u kojima bi na moru mogle zajedno raditi i biti koordinirane policijske, vojne i humanitarne snage. Međutim, iza toga mora stajati određena politička volja. Za EU bi to bila šansa, jedan integrativni aspekt. To zahtijeva određenu iskrenost: za što treba biti korištena ta europska obalna straža i što ona treba raditi? Mora se spriječiti da to bude samo smokvin list. Ne možemo izbjeći diskusiju o tome kako u ovoj oblasti možemo unaprijediti pomorsku sigurnost.  Ali europska obalna straža je u svakom slučaju prvi korak u tom pravcu.

Dr. Sebastian Bruns je šef Odjela pomorska strategija i sigurnost na Institutu za sigurnosnu politiku Sveučilišta u Kielu.