Već godinama na tisuće Afrikanaca ilegalno pokušavaju stići do Europe, a to je putovanje najčešće opasno po život. Oni u svojim, uglavnom oronulim plovilima stižu prije svega do Malte i talijanskog otoka Lampeduse. Mnogi ne prežive taj opasni pothvat. Oni koji uspiju doseći europsko kopno smještaju se u izbjegličke logore. No, njihova daljnja sudbina je neizvjesna, jer zemlje članice Europske unije nikako da postignu suglasnost oko zajedničke migracijske politike.

"Europa mora ostati kontinent azila"

Kada je europski povjerenik za pravosuđe Jacques Barrot nedavno posjetio izbjegličke logore na Lampedusi i Malti, bio je šokiran onime što je tamo vidio. Nakon toga je glasnogovornik Europske komisije Johannes Laitenberger pozvao članice Europske unije u pomoć: "Politika Komisije je poticanje solidarnosti, tako da možemo pomoći izbjeglicama i članicama EU-a koje pokušavaju izaći na kraj s tom situacijom." No, problemi nastaju kada se radi o solidarnosti kod prihvata izbjeglica. Njemački ministar unutarnjih poslova Wolfgang Schäuble već je 2005. godine izložio svoj prijedlog rješenja. Prema njegovom mišljenju, za rješavanje tog problema najvažniji su stroža kontrola granica EU-a i pomoć ljudima u njihovim domovinama, kako ne bi imali potrebe za iseljavanjem.

EU već nekoliko godina pokušava preventivno djelovati kako ljudi ne bi bili prisiljeni krenuti na neizvjestan put prema Europi. No, kritičari kažu da je cijela migracijska politika Europske unije usmjerena samo na sprečavanje dolaska izbjeglica. Među tim kritičarima je i UN-ov visoki povjerenik za izbjeglice Antonio Guterres koji ističe da su trajna rješenja u zemljama odakle izbjeglice dolaze pohvalni ciljevi. Ali on istovremeno smatra da Europa svejedno ne smije zaboraviti na svoju odgovornost kada se radi o dodjeli azil onima kojima je nužan. "Europa je kontinent azila i to tako mora i ostati", naglasio je Guterres.

Nužna je solidarnost kod prihvata izbjeglica

Njemački zastupnik u Europskom parlamentu Wolfgang Kreissl-Dörfler posjetio je Lampedusu prije četiri godine zajedno s jednom parlamentarnom skupinom. Već tada je bio šokiran tamošnjim uvjetima. Prema njegovom mišljenju, od tada nije ostvaren značajniji napredak. Vlasti izbjeglice svjesno od početka pokušavaju deklarirati kao ilegalne, kritizira europski parlamentarac: "Sada se svi stavljaju u isti koš i to je dramatično. Netko je ekonomska izbjeglica, ali drugi bi imao pravo na azil, no ostvarenje tog prava mu se od samog početka djelomično ne dopušta. Prije svega u Grčkoj, ali i u Italiji. Izbjeglice se uopće ne informira o njihovom pravu na azil, nego ih se odmah zatvara i otprema nazad preko granice."

Kreissl-Dörfler također optužuje Europsku komisiju da premalo čini kako bi zemlje poput Italije podsjetila na njihovu odgovornost i obvezu. A što se tiče stalno isticane solidarnosti unutar EU-a, on smatra da ni na tom polju nema većeg napretka. On navodi primjer Njemačke početkom 90-ih godina, kada je u tu zemlju godišnje stizalo i do 280.000 izbjeglica i kaže: "Države na jugu sada traže solidarnost, a ranije same nisu bile spremne pomoći." Zato Kreissl-Dörfler predlaže: "Ne radi se samo o financiranju, nego o tome da kažemo: 'Imamo problem izbjeglica ne samo na Sredozemlju, nego i na zelenim granicama u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj. Zato ćemo utvrditi kontigente za sve pojedine zemlje i raspodjeliti izbjeglice.'"

Iz svega toga se može samo zaključiti da je Europska unija još vrlo daleko od koordinirane, a kamoli zajedničke migracijske politike.

Autor: Christoph Hasselbach/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: S. Matić